OPLAKIVANJE „GRAMZIVOG“

Starac Pajsije Svetogorac je jednom prilikom ispričao sledeću priču u kojoj je Hristovo „Ne sudite“ pouka svima za sva vremena.

U jednom grčkom manastiru beše običaj: za težak rad davati braći malo novca. Monasi se u manastiru nazivaju braćom jer žive kao da su velika porodica.

ne sudite

Mnogi monasi hteli su da se potrude što više, a primljeni novac nisu uzimali za sebe nego su razdeljivali siromašnima. Samo je jedan monah postupao drugačije. Niko nikada nije video da je udelio milostinju makar jednom siromahu. Ostali monasi prozvaše ga Gramzivi.

Prolazile su godine. Sve je ostajalo kao i ranije.

– Evo cicije! – mislili su drugi monasi gledajući u njega.

Ali došlo je vreme da monah, prozvan Gramzivi, napusti ovaj svet, i on umre. Kada su u okolnim selima saznali za smrt Gramzivog, u manastir stadoše da se okupljaju mnogi seljaci, da bi se oprostili sa umrlim monahom. Oplakivali su onoga koga su njegova sabraća nazivala Gramzivi i žalili zbog njegove smrti. A braća su se veoma zadivila.

– Šta vam je dobro učinio ovaj čovek? Zbog čega ga tako oplakujete? – upitaše oni.

Jedan seljak reče: – On me spasao!

A drugi dodade: – I mene!

O čemu je reč? Seljaci su se trudili od jutra do večeri da bi nahranili svoju decu. Ali bez vola teško je orati zemlju. Ali ako je u porodici postojao vo, tada deca više nisu sedela bez hleba.

I evo monah, kojeg su prozvali Gramzivi, sakupljao je novac i da bi najsiromašnijima kupio volove. Tako ih je spasao od gladi i siromaštva.

Kako su bili zadivljeni svi oni koji su monaha smatrali gramzivim!

I starac Pajsije okonča svoju priču rečima: – Kako možemo, ne znajući, praviti zaključke? Jer je rekao Hristos: „Ne sudite”.