MIŠLJENJE MITROPOLITA NEKTARIJA

Zašto se čudesa ne događaju svima? Koliko bolesnih ljudi i njihovih rođaka moli Boga i svetitelje sa verom za isceljenje. Ali ne vidimo uvek da im se dešavaju čuda…

Zašto se čudesa ne događaju svima? Na ovo pitanje je mitropolit Nektarije (Antonopulos) pokušao da pruži odgovor.

čudesa ne događaju

Zašto se čudesa ne događaju svima? Na ovo pitanje ne može biti definitivnog odgovora. Božiji putevi su nedokučivi. Jer ko je spoznao Gospodnji um? (1. Kor. 2,16), pita sveti apostol Pavle.

Samo Gospod može dati odgovor na ovo pitanje. Veoma je teško objasniti Božanski Promisao, Božju volju i tišinu. „Ko će znati Božji um?“, pita apostol Pavle. Ne možemo reći da je „vera jedne osobe jača od vere druge osobe“ ili da „Gospod voli ovu osobu više od druge“. Kao što i sam Svemogući kaže kroz svetog proroka Isaiju: „Nego koliko su nebesa više od zemlje, toliko su putevi moji viši od vaših puteva, i misli moje od vaših misli.“ (Is. 55:9).

Ovde naravno treba napomenuti sledeće: Gospod često ćuti iz ljubavi prema ljudima i dopušta čoveku da podleže teškim iskušenjima radi svog spasenja. U svom sveznanju On dobro zna da iskušenje, bolest, bol mogu biti delotvorni i spasonosni za čoveka.

Sveti apostol Pavle, koji je sam lečio bolesnike i činio čuda, bolovao je od teške hronične bolesti. Tri puta je molio Gospoda da ga izleči, ali Gospod mu nije dao ono što je tražio. Njegov odgovor je bio sledeći: „Dosta ti je moja blagodat; jer se moja sila u slabosti pokazuje sasvim.“ (2 Kor 12:9).

Odnosno, „Dovoljan ti je Moj dar“, jer se Njegova snaga u potpunosti očituje u našoj slabosti.

Mnogi svetitelji, koji su činili čudesa nad ljudima, patili su od raznih bolesti i drugih iskušenja. Iako su mogli da čine čuda nad drugima, nisu tražili od Boga da ih isceli, već da im podari strpljenje. Naši savremeni svetitelji, starci Porfirije i Pajsije, išli su toliko daleko da su tražili od Boga da obole od raka! I, dok su patili od ove bolesti, oboje su se radovali i slavili Gospoda. Starac Pajsije je govorio: „Koliko sam naučio od bolesti, toliko nisam od godina u isposništvu“.

Pa ipak, to ne znači da ne treba tražiti Božju intervenciju. U suprotnom odbacujemo Njegovu zapovest: „Ištite, i daće vam se; tražite, i naći ćete; kucajte, i otvoriće vam se.“ (Mt. 7:7). Time bi smo dovodili u pitanje dar i blagodat koju je dao svojim svetiteljima: koji veruje mene, dela koja ja tvorim i on će tvoriti, i veća će od ovih tvoriti… (Jov. 14:12)

Naša odgovornost odnosi se na našu molitvu i naše pokajanje. Drugim rečima, dozvolimo Bogu da uđe u naša srca i naše živote. Jer bez našeg dobrovoljnog pristanka, On ne može tamo ući. Uvek tiho čeka, s poštovanjem prema našoj ličnosti. Gospod kuca u naša srca, ali ne ulazi na silu u njih.

Zato moramo da mu odgovorimo. Podelimo svoje želje sa Njim, ali ne kao bezobrazna deca, već jednostavno i ponizno. Kada nešto tražimo, ne treba da Ga prisiljavamo, već uvek treba da budemo spremni da izvršimo Njegovu volju. Ne kako ja hoću, već kako Ti želiš … Neka bude volja Tvoja (Mt. 26:39,42).

Izvor: Zadrugata.com