MARIJA
Sjećala se da su oko sela povremeno kružili i bombardovali ga avioni, da su ih izvodili iz kuće i sklanjali ispod stabla.
Nije bilo godine u kojoj Marija, sa svoje tri prijateljice, nije odlazila na daleka putovanja.
Obišla je Evropu, posjećivala je koncerte klasične muzike i opere u najčuvenijim kućama i vjerujem da joj je, sa godinama, svijet postajao mali. U srednjem dobu je, uz poočimovu ekonomsku pomoć, osnovala muzičku školu u samom središtu grada. Mladost je provela u manastiru iz koga je kasnije izašla, nastavljajući da radi kao učiteljica i direktorica škole. Najranije djetinjstvo provela je u građanskom ratu, iz koga joj je ostao mali broj uspomena.
Njeno selo bilo je na samom ratištu poznate bitke na rijeci Ebru. Da bi izbjegle od bombardovanja, majka i baka, zajedno sa dvije male sestre, odvele su ih u selo u blizini, gdje su ostale do završetka rata. Nije joj mnogo od toga ostalo u sjećanju niti se sjećala kako su tamo preživljavale. Samo je znala da se majka svakodnevno vraćala pješke u selo po povrće. Sjećala se da su oko sela povremeno kružili i bombardovali ga avioni, da su ih izvodili iz kuće i sklanjali ispod stabla.
Dolazili smo godinama u njihovu porodičnu kuću na Ebru. U porodici nikada se nije govorilo o samom građanskom ratu. Nikad nismo upoznali njene saputnice sa putovanja i ona je često donosila poklone ili suvenire. Vjerovao sam da su bile iz višeg ili visokog društva, kojeg je cijenila i kojem je, kako sam mislio, željela pripadati. Marija je, ponekad sam sudio, zajedno sa pokojim starijim članom porodice, imala isuviše tradicionalan pogled na svijet.
Ipak, sa 89 godina, posljednjeg ljeta, govorila je te noći o ratnom odlasku porodice u susjedno selo i o rijetkim uspomenama iz djetinjstva. Marija je ostala bez oca i djeda u građanskom ratu ili u njegovo vrijeme.
Ispričala je samo nakratko i sa vidljivim čuđenjem o jednoj od svojih prijateljica. Bilo nas je malo, te večeri, i vjerujem da ju je na to potakla i činjenica da sam i sam dolazio iz sličnih prilika.
Prijateljica joj je, nakon što su toliko godina zajedno putovale i provele, po prvi put govorila o svom ocu, koji se borio na Ebru na strani „crvenih“.
„I baka i majka uvijek su govorile“, Marija je zastala skoro sa nevjericom, dok joj je glas postajao sve tiši i pogled gotovo djetinji, izgubljen u daljini pokraj nas, „da su ‘crveni’ bili zli…”