ČUDESNA PRIČA O IKONI

Ikona Kazanske Majke Božije sa delimično izbrisanim rečima ispisanim na latinici („Ova ikona će vas čuvati čitavog života“), krasi hram Svih Žalosnih Radost u Sankt Petersburgu.

Jedan parohijanin ispričao je čudesnu priču koju donosi ikona Kazanske Majke Božije.

ikona kazanske majke

Jednog dana u crkvu je ušla stara žena i ugledavši ikonu počela da pokazuje rukama:

– Kako je ova ikona dospela ovde? Ja sam je poklonila nemačkom vojniku! Prepoznajem je po naročitom udubljenju na ramu.

Objasnio sam joj da je ikonu crkvi poklonio Nemački konzulat koji se nalazi u našem gradu. Žena je kroz plač rekla da se zove Vera i ispričala priču kako je njena porodična pravoslavna ikona završila u Nemačkoj.

– Pobegla sam iz svog rodnog sela pošto se našlo u centru ratnih borbi. Htela sam da odem ranije sa sestrom i troje dece, ali mama se ozbiljno razbolela i ona ne bi mogla da preživi put.

– Doći ću kasnije, obećala sam sestri ispraćajući nju i decu koji su išli u mesto nadomak Rjazna gde je živela jedna naša tetka u seoskoj zadruzi. Mama je umrla mesec dana kasnije i pred smrt me je blagoslovila sa našom porodičnom ikonom Kazanske Majke Božije. Moj pokojni deda je u svoje vreme blagoslovio sa ovom istom ikonom moju majku pred njeno venčanje. I moja majka je blagoslovila ikonom mene i Sašu (muža) pre petnaest godina iako je on tada bio u komsomolu (komunistički savez omladine).

Sada je ikona ležala u mojoj pohabanoj izbegličkoj torbi. Sela sam ispod nadstrešice jednog skladišta robe na železničkoj stanici i posmatrala čudesnu igru kovitlajućih pahuljica. Nisam mogla da razmišljam ni o čemu; samo sam pokušavala da zavučem prste ispod uskih rukava tankog kaputa. Hladnoća i glad – to je sve što sam osećala. Tada se začula tutnjava voza koji je ulazio u stanicu. Vrata su se otvorila i nemački vojnici su se rasporedili u nizu dodajući jedan drugom dugačke kutije. „Doneli su oružje“ – pomislila sam odsutno. Odjednom kao da me je nešto probolo: „Ovo ide na front, gde se bori moj Saša. Ovim će pucati na Sašu i druge ruske vojnike… Oh, prokleti..“

Bilo je začuđujuće, ali nemačke patrole nisu obraćale pažnju na mene, usamljenu ženu osušenu od gladi. Nisam mogla ni da se setim kad sam poslednji put jela. Još odavno sam zamenila sat, burmu i mamine minđuše za hranu. Napipala sam mesingani ram ikone ispod smrznute tkanine moje torbe: “ O, Posrednice naša, Presveta Vladičice Bogorodice, – prošaputala sam smrznutim usnama – Spasi i sačuvaj moje malene, moju sestru Nađu…Spasi i sačuvaj moga muža, slugu Božijeg vojnika Aleksandra.“

– Šta? Nešto nije u redu?- začula sam glas iznad svoje glave. Podigla sam pogled. Pored klupe je stajao nemački vojnik. Osećalo se sažaljenje u njegovim rečima. – Da, loše je.. – rekao je zatim. Seo je do mene na klupu. Spustio je svoj nabijen ranac na zemlju, preturao po njemu neko vreme, a onda izvukao ruku.

– Uzmi – pružio mi je komad hleba sa kriškom ružičaste slanine. Uzela sam dar i bukvalno ga progutala. Vojnik je otvorio termos, sipao u poklopac vruć čaj i rekao:

– Vruće! Dobro!

Verovatno je bio jedan od stražara ovde na stanici. Izgledalo je kao da je dvadesetak godina star, plavih očiju. Lice mu je bilo glatko, verovatno mu je kosa bila svetlo plava kao kod mog sina Andrjuše, ali nije mogla da se vidi ispod kape.

Nemac je uperio prst prema vozu, pa prema meni, komično nabrao obrve pokušavajući da nađe reč i upitao:

– Daleko?

– Daleko! Ali sad neću moći da stignem tamo. – počela sam da mu pričam kako sam krenula kod svoje tetke, ali sam ostala bez ičega. Završavajući svoju priču, rekla sam:

– Tamo su mi deca. D-e-c-a! Razumete? Pokazala sam rukom od najvišeg do najnižeg.

Momak klimnu glavom:

– Oh, ja Kinder!

– Ali neću uspeti da stignem do njih. Smrznuću se. – Nisam bila ni svesna da sam plakala.

Vojnik je opet zavukao ruku u ranac i izvukao poveći paket:

– Evo, uzmi!

Otvorio je paket, prstom dotakao sadržaj i liznuo ga:

– Gut!

To je bila so u paketu. So! Ona je bila vrednija od zlata. Za so sam mogla da kupim hleb, mleko, ma bilo šta,.. Bilo je tu oko tri kilograma soli. I, eto, on mi je upravo to poklonio, jednoj potpuno nepoznatoj ruskoj ženi. Videvši da sam u šoku, momak se nasmejao i rekao nešto što nisam razumela. Onda je ustao, zašrafio poklopac na svom termosu, vratio ga u ranac, mahnuo rukom i otišao.

– Stani! – potrčala sam za njim.

– Was ist es?

– Ova ikona će te čuvati čitavog tvog života. – rekla sam sa čvrstim uverenjem. Nije razumeo.

Ponovila sam: – Ova ikona će te čuvati čitavog tvog života!

Momak je izvadio olovku iz džepa, ovlažio je pljuvačkom, okrenuo poleđinu daske i zamolio da ponovim. Ponovila sam polako, slog po slog, a on je zapisao latiničnim slovima na dasci: ETA IKONA BUDET HRANIT WAS WSU SCHIZN. Više se nikada nismo sreli..

Ja sam uspela da zamenim so za toplu odeću, čizme i hleb i stigla sam do Rjazna. Moj muž Saša vratio se iz rata 1945. godine.

Nakon što sam pažljivo saslušao potresenu ženu, ispričao sam joj sa radošću ono što su mi rekli predstavnici Nemačkog konzulata kada su doneli Kazansku ikonu u našu crkvu. Taj nemački vojnik preživeo je rat. Gledao je kako njegovi drugovi umiru… Jednom je kamion koji je vozio eksplodirao i on je uspeo da iskoči iz njega sekund pre eksplozije. Ostali su postradali. Pred kraj rata granata je pogodila rov koji je on napustio samo delić sekunde pre toga. Neviđena sila ruske ikone ga je spasila. On je to tada shvatio i počeo da ceni svoj život i svoju dušu je otvorio za molitvu. Vratio se kući, oženio i podigao svoju decu. Ikonu je stavio u predivnu staklenu kutiju i postavio na počasno mesto u svome domu. Molio se pred njom čitavog svog života. Kad je ostario, zaveštao je svom najstarijem sinu da odnese ikonu u Ruski konzulat nakon njegove smrti. „Ova ikona je živela u Rusiji i treba da se vrati tamo. Reci im da je odnesu u Lenjingrad, grad koji je izdržao opsadu, umirući od gladi i hladnoće, ali se nije predao.“

Tako je sredinom 1990-tih godina u jednu od novootvorenih crkava u St. Petersburgu gde je starešina bio sveštenik Aleksandar Čistjakov došla mala ikona Kazanske Majke Božije sa čudnim natpisom na poleđini ispisanim latiničnim slovima.

Zapisala Irina Blinova