VELIKI RADOVI

Behu našli idealno mesto da ga pokopaju. Zemljište od meke ilovače, u podnožju jedne stare planine. Povoljna temperatura i vlažnost.

Čovek se prevrnu u svom grobu; ne jer u tom času beše pomenut… ko bi mogao da ga se seća…? Život je proveo u onoj anonimnosti svojstvenoj većini ljudskih bića: ako, tokom vekova, ostaje znak njihovog zajedničkog prolaska, čak i najmanji lični trag iščezava, i onda nastupa trenutak kada više nema nikakve razlike između živeo je ili nikada nije postojao.

veliki radovi

Prevrnu se, jer mu je, od pre nekog vremena, postalo nemoguće da spokojno počiva u svom skloništu od zemlje… Dešavalo se nešto uznemiravajuće, što je narušilo njegov beskonačni san.

Evo već trideset godina, sto godina, deset hiljada godina, možda još i više, kako da zna…? – večnost juri takvom brzinom koju živi ne mogu ni da zamisle! – otkako je završio sa svojim svraćanjem na zemlju.

Ovlaš je pomislio na dane milovanja svoga tela… Tren pod nebom, očaravajući se sunčevim bojama koje su se neprestano umnožavale, osluškujući besmrtno treperenje drveća, ispunjavajući se teškim mirisima zemlje, kušajući retka i fina jela, prepuštajući se nežnostima prolaznih žena… a zatim mu je praznina ponovo uzela sve što mu je služilo za opažanje sveta.

Od tada, nikada ni najmanjeg nemira, nikada ni najmanjeg osećanja; pravolinijski i nesvesni let vremena. Jedna mirna smrt u kojoj se ništa nije dešavalo. Zaista ništa.

Uostalom, on se nije žalio na svoje stanje. To odsustvo svega mu je odgovaralo… tačnije rečeno, to odsustvo skoro svega, jer nije bio potpunonestao – čak senalazio u dosta dobro očuvanom stanju, što se ne bi moglo reči za sav svet – u tome se pomalo ogledala njegova gordost.

Svi njegovi zubi, kosa, njegove kosti…! Ah, njegove kosti! Tako duge! Što je navodilo njegove prijatelje da kažu, za njegova života:

„Kakav ćeš ti biti veliki mrtvac!“ E pa lepo, sada kada je to bio i kada se samo po tome razlikovao od potonulog sveta, do toga je i držao.

Behu našli idealno mesto da ga pokopaju. Zemljište od meke ilovače, u podnožju jedne stare planine. Povoljna temperatura i vlažnost. Uostalom, nedaleko odatle bilo je krdo severnih jelenova, gotovo isto tako netaknutih kao i on, zaustavljenih u nekoj ludoj trci. Činilo se kao da ih je stigao, poput skamenjenog lovca, u većnom prizoru jedne ustrajne zasede.

A zatim, tačno iznad njega, jedna ogromna šuma. Gusta, neprohodna; u kojoj se zelenilo prepire sa tamom, u kojoj svežina nadvladava sunce, u kojoj traci svetlosti, izmakli spletovima krošnji, bude raznobojne i bučne ptice.

Ali, od pre nekog vremena, daleka tutnjava izazivala je podrhtavanje tla.

Kakav se to događaj pripredao…? Kakva kataklizma zemlje koja se grčila u neprestanom obnavljanju svojih geoloških preobražaja…? Kakav čopor beše izabrao boravište i najednom se dao u trk, nanjušivši opasnost u mirisnim valovima što izbijaju iz vetra…? Ili pak, kakva je to ljudska mašina otvarala i lakomo prekopavala zemlju, da bi je rabila i izrabila, do njenih poslednjih rezervi…?

Je li, dakle, trebalo, nakon što je tokom nekoliko beznačajnih decenija spoznao strahove putenog života, nemir zbog fizioloških poremećaja koji su kvarili rad njegovih organa, teskobe duhovnog života i, povrh svega, nesposobnost da shvati misteriju koja mu je omogućila da postoji i razmišlja, da njegove svete mošti osete strahotu mogućeg oskvrnjenja…?

To ga je sledilo do nestale srži njegovih kostiju.

Tutnjava se približavala, ne ostavljajući nimalo mesta ni najmanjem odlaganju.

Uskoro postade očigledno da se radi o kretanju ljudi: ta postojanost u izvršenju mogla je odavati samo ljudsku volju, upornu da pokori materiju.

Ljudi! Opet!

Kakva preka nužda ih je gurala u novi ludi poduhvat…? Pomamno se boreći protiv te zemlje iz koje behu rođeni; po čijim su najvećim dubinama neumorno kopali, prepušteni poletnom traganju za novim bogatstvima; ali teško ranjavajući tu utrobu, kao da bi se unapred osvetili što u nju jednoga dana moraju da se vrate.

Zvuk najzad beše tačno iznad njega. Tlo je bilo uzdrmano neprekidnim podrhtavanjem koje se prenosilo sve do najdubljih slojeva.

Nije mogao videti ogromne mašine živih boja, na čijim vrhovima su bile kabine koje su blistale na suncu, kako neumoljivo prodiru u šumu, naležući svojim širokim gusenicama na pokornu zemlju, duge metalne pipke načičkane na njihovim telima, kako grabe razvaljeno stenje, oboreno drveće; kako guraju njihovu vrstu ka zahuktalim čeljustima koje sve drobe u mešanju jednog bučnog varenja; kako odbacuju iza sebe dugu prašnjavu traku od otpadaka, u mrkim talasima koje je vetar kovitlao.

Još dalje, iza njih, druge mašine obavijene oštrim dimom, sipale su crni i vreli asfalt, ističući tim beskrajnim crnim florom neprebolnu ranu zadatu ogromnom zelenom prostranstvu.

Ljudi su gradili put preko Kontinenta. S kraja na kraj. Odlučno.

Najednom, sa svih strana oko njega kameni blokovi behu podignuti, valjajući se i sa silinom se razbijajući jedni o druge. Zemlja se otvori, njegove cevanice, njegove butne kosti behu odnešene, smrvljene sa rasprsnulim granitom, mešajući se sa odbačenim prahom.

Šta će biti sa njim…? Šta će mu preostati…?

Pomoliše se svetlucave viljuške, uronuše u mekanu glinu, dočepaše se njegovih rebara, te sada i ona iščeznuše u paklenom svetu nezasite mašinerije.

Njegova lobanja se pomoli pod udarcem novog naleta, izmače gusenicama uz pomoć jedne iznenadne kosine, otkotrlja se na nekoliko metara i zaustavi se u podnožju jednog još uvek očuvanog drveta.

Ali nailazio je drugi stroj, izbacujući svoje pipke. Čeljust se zatvori nad drvetom. Nepodnošljiva buka motora, malo snažnija vuča, i drvo se, iščupano iz korena, nakrivi. Sada i lobanja beše odvučena ka razjapljenoj čeljusti mašine. Time je bilo zaista svršeno sa njim.

A onda se jedna suza skotrlja niz rub njegovih očnih duplji… osim ako to ne beše kiša koja je počinjala da pada.