NEMOĆ

Dan bez pogleda na to lice, lepše od mašte, nisam mogao da zamislim. Poljubac za rođendan mi je govorio sve. Osećao sam da je to to.

Ušao sam u kola. Tuga, bes i nemoć su se tako sastavili da sam bio kao da nisam ja. Osećao sam se i prazno, a i pun nečega što mi je stvaralo osećaj da treba da puknem i da više ne treba da me bude.

nemoć

Obrisi zgrada su prolazili pored mene. Bilo je leto, otvoren prozor od kola, mirisi spolja su mi stvarali osećaj beznadežnosti. Sve se srušilo. Odlazio sam od života, mašte, od budućnosti.

Sve u šta sam verovao izgubio sam. I njenu crnu kosu, i osmeh, i toplu ruku u mojoj ruci, i njenu pomoć kad mi je bilo najteže, kad sam prikovan za krevet goreo od temperature i goreo od želje da dođe i kaže mi šta se desilo tog dana.

Koliko puta sam hteo da je zaprosim. Zašto nisam? Neodlučan sam bio. Čekao sam. Šta? Dan bez pogleda na to lice, lepše od mašte, nisam mogao da zamislim. Poljubac za rođendan mi je govorio sve. Osećao sam da je to to.

„’Oćeš izaći već jednom!“ Tatin glas mi je probio uši. Izašao sam iz kola ispred najružnije zgrade i u daljini video sivu, mračnu, još ružniju zgradu. Iz nekog groznog novog stana ići ću tamo u drugi razred osnovne škole. Bez nje.

Život mi je bio besmislen.