HLEBA I MASTI

Ušli bismo svi kao po komandi i ubrzo ponovo izletali napolje sa velikom kriškom hleba i masti i aleve paprike od gore.

Posle nekoliko godina podstanarskog staža, kojih se sećam samo iz priča, moji roditelji su kupili jednu skromnu kuću u Bregalničkoj ulici u Vršcu i to je postala ulica mog detinjstva i mladosti.

hleba masti

Bila je to vrlo živopisna i zanimljiva ulica po sastavu svojih žitelja najrazličitijih nacija, vera, obrazovanja, životnih navika. Tu smo jedni pored drugih živeli Srbi, Mađari, Rumuni, Bugari, Nemci, Romi. Većinu su činile radničke i zanatlijske porodice sa ženama domaćicama. Bilo je nekoliko službenika, po jedan nastavnik i sveštenik, a najobrazovaniji je bio direktor Gradskog muzeja. Kontraverzni biznismen, jedan od retkih vlasnika automobila i Zlata glumica u Vršačkom pozorištu Sterija predstavljali su čistu egzotiku tog vremena. Vladala je opšta harmonija i tolerancija svake vrste, samo smo se mi deca katkad svađali i pomalo tukli u vrlo bezazlenim granicama.

Tokom cele godine, veliki deo vremena smo provodili na ulici, a za vreme beskrajno dugog letnjeg raspusta, gotovo da nismo ni ulazili u kuće. Bilo je mnogo dece sličnog uzrasta, a repertoar dečijih igara bogat i zanimljiv: školice na prvom mestu, pa preskakanje konopca, između dve vatre i još pregršt igara loptom, a uveče naravno nezaobilazne žmurke. Majke su bezuspešno pokušavale da nas uvuku u kuću, jer čak i kad smo bili gladni, ušli bismo svi kao po komandi i ubrzo ponovo izletali napolje sa velikom kriškom hleba i masti i aleve paprike od gore.

Svoje obaveze izvršavali smo zajednički: kupovina bakaluka, hleba u čuvenoj pekari Isajlovića, odlazak po pijaću vodu. U to vreme ni jedna kuća nije imala pijaću vodu, pa je zadatak nas dece bio da u emajliranim kantama donosimo vodu sa bunara koji je imao mehaničku pumpu a nalazio se u dvorištu jedne velike kuće sa puno stanara u susednoj ulici. I obaveze i igra bile su jednako zanimljive za nas, jer su bile kolektivne i obojene maštom i kreativnošću. A popodne smo išli u čuvenu lokalnu poslastičarnicu kod Đorđevića, na po jednu kuglu sladoleda, koja i danas postoji, gde sam vodila i svog sina i svoje unuke.

Poseban užitak nam je bio gacanje po blatu posle toplih letnjih pljuskova i pravljenje topova od tog istog blata. Tada, kao ni dugo godina kasnije, naša ulica nije bila asfaltirana mada se nalazila u širem centru grada, a mi smo to doživljavali kao veliku prednost.

Skoro svakog dana, a naročito za vreme letnjeg ili zimskog raspusta, svako je čistio ispred svoje kuće, prašinu ili sneg, što je takođe bila vrlo privlačna obaveza, jer smo je obavljali zajedno družeći se usput. Kada zimi ispred neke kuće nije bio počišćen sneg, to je bio znak da je porodica na putu ili da je neko od ukućana bolestan.

Budući da smo svi svakog dana živeli na ulici često smo sretali odrasle stanovnike naše ulice kada su se vraćali sa posla i uljudno im se javljali pozdravom: ljubim ruke i nastavljali da se igramo. Nismo imali gotovo ništa od igračaka, a bili smo razdragani baš kao da imamo sve, jer smo imali jedni druge, bujnu maštu, radost života i druženja, a to je nešto neprocenjivo.

Neko pametan je rekao da su sve najbolje stvari besplatne: ljubav, prijateljstvo, lepa reč, osmeh, zagrljaj, samo što se nikakvim novcem ne mogu kupiti jer nisu na prodaju i nemaju cenu.

Možemo ih dobiti, ako posedujemo čestitost i osećaj za univerzalne vrednosti, ako umemo to da prepoznamo, prigrlimo, čuvamo, negujemo i umnožavamo, onda je ceo svet naš.

Iz knjige „Vršac našeg detinjstva“