UČITELJ

Učitelj je spustio stvari na sto, sačekao da se deca smire, a onda počeo da priča o sebi i svom detinjstvu i školovanju u Čačku.

Deca su bila oduševljena svojim učiteljem.

učitelj

I dečak je bio oduševljen svojim učiteljem. Ako bi sada trebalo da kažemo da je to zbog učiteljevih patika, ili jakne na kojoj su bile čitljive reči: Budi hrabar! Budi jak!, ili zbog velikog sata na ruci kao što ga je dobio i dečakov deda od kolega, saboraca, kada je krenuo u penziju, pa je dečak veoma dobro mogao da vidi i s udaljenosti od nekoliko metara koliko je sati, ili zbog toga što je učitelj očas posla tablu od samoga vrha brisao sunđerom bez po muke, pa mu se činilo da će moći da se ogledaju u njoj, ne bismo pogodili.

Za drugu decu ne znamo, ali za dečaka znamo da mu se učitelj strašno sviđao zato što ga je podsećao na ujaka koji je pre nekoliko meseci seo u avion i odleteo tamo, daleko, čak preko okeana, i sada igrao košarku na sasvim drugom kontinentu, pa ga se dečak mnogo zaželeo.

Učitelj je veoma ličio na njegovog ujaka. I umeo je, kao i ujak, da ubacuje trojke. Svojim ga je očima video na terenu kako igra basket sa sinovima, dok se njegova žena s bebom u naručju sunčala na klupi. Rado bi im se pridružio pod košem, ali on ne ume baš vešto da barata košarkaškom loptom. Ne ume ni fudbalskom. U stvari, uopšte nije sportski tip. Voli da klopa. Baš, baš voli da klopa. Šta da vam kažemo, ruku na srce, debeljuca je.

A činilo mu se da je bio mršaviji dok je ujak živeo ovde i često ga vodio sa sobom na Adu da voze bicikle. Vodio ga je na Taš na bazen, prelazili su peške Brankov most. Verao se i uz veštačku stenu. Zakucavao je koševe. Da! Da! Ujak bi ga visoko podigao iznad glave, i dečak je spuštao loptu kroz obruč.

To je sve bilo. I promenilo se. Tata i mama rade, on je u školi, ostaje na produženoj nastavi. Dok dođe kući, posebno zimi, već padne noć.

Umori se brzo na fizičkom. Zovu ga Debeli. Debeljuca. Tako ga opisuju i komšije. Prijatelji njegovih roditelja. Oni misle, kad mu se tako obrate, i štipnu ga za bucmaste obraze, da mu tepaju. A on tako ne misli…

Dobro zna matematiku. I uvek na času naglas čita svoje sastave. Često i pesme. Kada treba da se ponovi lekcija, učitelj zna koga će prozvati. Ne mogu svi da umeju baš sve.

Dogodilo se da se našao kod vrata učionice kada su dečaci utrčavali da zauzmu svoja mesta, jer je zvonilo za početak časa. Učitelj je već bio na nekoliko koraka od njihovog odeljenja. Tad đaci grunuše na dečaka i sapleteni svi kao vezane vreće završiše na podu.

Učitelj je jasno mogao da čuje kako su se grubim rečima obratili Vladimiru, uvredljivo pominjući njegovu debljinu i nespretnost, i dečak, sav rumen u licu, zauze svoje mesto.

Učitelj je spustio stvari na sto, sačekao da se deca smire, a onda počeo da priča o sebi i svom detinjstvu i školovanju u Čačku. Kod dede i babe, jer su roditelji malo radili na gradilištu u Beogradu, malo u Kraljevu, malo na moru, pa onda u Hercegovini i, tako, da ne bi menjao škole, on je rastao u Čačku. Okružen brigom i ljubavlju roditelja svoga oca. Svaku želju su mu ispunjavali. Baka se posebno trudila da ga obraduje slatkišima i kolačima. Nije ni primetio kako se ugojio i da se brže deblja nego što raste. Ugojio se toliko da đaci u školi nisu propuštali priliku da mu se narugaju

„Zamislite”, rekao je učitelj pogledavši svako dete u lice, „duplo sam bio deblji od devojčica. Bio sam pravi bumbar.”

„Jedne zime”, nastavio je, „pao je tako veliki sneg da su sva deca uživala u sankanju niz kosinu na kraju ulice.”

I, kako im je pričao, takmičili su se ko će najdalje stići i on je, na čuđenje dece iz ulice, uvek niz padinu najdalje dosezao. (Tek kada su dobili fiziku u višim razredima, razumeo je zašto je to tako bilo.) Pobednički zadovoljan, a i prilično ogladneo, seo je na svoje sanke i iz torbe izvadio bakinom rukom spremljen sendvič. Sa slašću ga je zagrizao, ne primećujući poglede koje su dečaci razmenjivali između sebe. Dok se osvrnuo, već su sanke jurile niz kosinu i on se, iznenađen, koji čas kasnije našao zagnjuren u dubokom snegu, tako da su mu usta bila puna snega pomešanog sa šunkom i on nije znao da li da zalogaj sažvaće ili da ga ispljune…

A deca su se smejala.

Ne deca, njegovi učenici, već deca, njegovi školski drugovi.

„Bilo je to davno.” Dodao je učitelj. „Kad sam bio dečak. A onda sam porastao.”