OMAJA

„Polako, deco, polako, da ne padnete”, rekla je blago. „Učinilo vam se. To je samo omaja.” Uzdahnula je kratko…

Nije bilo nikoga na proplanku, ali sam se ipak skrivala iza žbunja koje ga je oivičavalo. Koračala sam što je moguće tiše. Grančice pelina na putu ka cilju pomerala sam polako, kao da tek vetar lahori lišćem. Najzad, koraknuh bosonoga po rastersitoj zemlji vinograda u kom je sazrela tamjanika.

omaja

Kasnooktobarski dan bio je u smiraju; izdužene senke vinove loze milele su između redova čokota. Tamnoljubičasta pokožica krupnih bobica već je popucala, odenuvši taj deo vinograda u opojan miris. Pun ukus tamjanike me je preko nepca prožimao celu, dok sam posmatrala kontrast boje grozda i blede kože moje ruke; svake jeseni je sve belja. Šuma koja mi je dom postala je visoka i gusta. Radovalo me je to što priroda napreduje. Priroda je sav moj svet, oko mene i u meni. Ovo grožđe, latice cveća livada Šumadije, šumske bobice, orah i lešnik, sve to je čist hedonizam, uživanje u prirodi dodatnim čulom.

Iznenada, začuh glasove ljudi. Otrčah smesta u onaj pelin. Da moja krv teče, sada bi se zaledila u žilama.

„Veštica! Veštica!”, vikao je plavokosi dečak, upirući prstom u mesto na kom sam bila ni tren pre toga.

„To je vila”, rekla je ushićeno crvenokosa pegava devojčica, ali kad je videla brata da preplašen beži, i ona je potrčala u sigurni zagrljaj žene sa cvetnom maramom na glavi, labavo vezanom pod bradom.

„Polako, deco, polako, da ne padnete”, rekla je blago. „Učinilo vam se. To je samo omaja.” Uzdahnula je kratko. „Samo omaja.”

Uvek mi je žao kad se deca uplaše, a ni ne sanjaju da se mi više bojimo njih nego oni nas.