SKAZKA O BERANSKOM KAČAMAKU

O beranskom izumu – slastičarskom kačamaku, BERANSKOM KAČAMAKU, pisao sam prvi i to u više navrata. Posvetio sam mu i posebnu literarnu priču pod nazivom „Beranski kačamak“, objavljenu 2017. godine u mojoj knjizi „Varoš bez mane“.

Međutim, kao što to često biva, a naročito u ovo sad vrijeme, oglase se tako u nekim glasilima, kao i na portalima, pojedini neobaviješteni „novinari“ i „novinarke“, pa unesu zabunu, u ovom slučaju oko toga gdje je nastao slatki kačamak, ko ga je tako nazvao, a uz pomoć nekih slastičara koji bez ikakvog uporišta i dokaza prospu hvalu kako je kačamak nastao, upravo, u njihovoj poslastičarnici u Podgorici, a da su stanovnici Podgorice ti koji su mu i nadjenuli takvo ime.

o kačamaku

Naravno da su te i slične tvrdnje daleko od istine. No, nijesu takvi podgorički slastičari i takvi „novinari“ i „novinarke“ jedini u pogrešnom prikazivanju priče o slatkom kačamaku – njima su uz rame i neki novopazarski ugostitelji. Zanimljivo je da su Novopazarci, pored slatkog kačamaka „pozajmili“ i neke posebne beranske izraze, sigurno nastale u beranskom kraju.

Nego da ostavimo sve njih po strani i da se vratimo priči o beranskom kačamaku!

Da bih utvrdio kako je, a i gdje je nastao slatki kačamak, „prelistavao“ sam temeljito sjećanja onih Beranaca i Beranki koji su to zapamtili, kao i onih kod kojih se to i zbilo, kod vlasnika i poslastičara slastičare „Rekord“! Poslije upoređivanja kazivanja i jednih i drugih, a i na osnovu svojih saznanja nezavisnih od tih, siguran sam, da sigurniji ne mogu biti, kao što sam, uostalom, u više navrata i prije ovog napomenuo i napisao – slatki kačamak, BERANSKI KAČAMAK nastao je u Beranama, upravo u slastičari „Rekord“ u glavnoj ulici, jednoj od najširijih u Crnoj Gori.

Slastičara je živjela svoj život u starinskoj kući, u kojoj je uoči Drugog svjetskog rata bila kafana Miluna Dragojevića. Novi vlasnici tog njenog prizemlja postali su početkom pedesetih godina prošlog vijeka Goranci iz Dragaša, braća Aćif i Nedžat Nedžko Abdurahman, koji su u varoš raširen na lijevoj obali plavetnog Lima stigli sa Cetinja. Njihova poslastičarnica je brzo postala mjesto okupljanja mladih i starih stanovnika prelijepe beranske doline, svih onih koji su voljeli slatkiše, obične i grčke baklave, kadaif, bijelu, ćeten i crnu alvu, padobrance, đevreke, krempite, tulumbe, orasnice, obični i zimski sladoled, torte, šećerpare, šampite, burek, bozu…

A otprilike jedno pet-šest godina prije početka rada slastičare „Rekord“, u Beogradu je uhapšen dr Jovan Klisić, rodom iz Crmnice, inače, zakleti neprijatelj komunističkog poretka, kojeg su bez osnove htjeli da povežu sa crnogorskim federalističkim pokretom, iako mu je samo ime i prezime zloupotrijebljeno, a u to vrijeme je boravio i radio u Beogradu. Njegova supruga Slavka, rođena Mihajlović, bila je, takođe, ljekar, istinska heroina iz Prvog svjetskog rata, a zajedno su ustanovili i svoju kliniku.

Nove vlasti nijesu bile milosrdne prema doktoru Klisiću, najviše zbog njegove privrženosti monarhiji i starom društvenom ustrojstvu, pa su ga glatko i slatko osudili na kaznu strijeljanjem. Međutim, neko od onih razumnih oficira predložio je, kada je shvatio o kakvom se stručnjaku radi, da se ne strijelja, a da ima vremena za to, nego da se uputi u Crnu Goru u neki od zatvora i da iz njega obavlja ljekarsku dužnost u mjesnoj bolnici. Izbor je pao na Berane.

Tako je dr Jovan Klisić dopao zloglasne beranske tamnice Šefkovače iz koje su svakog dana sprovodnici sprovodili osuđenike na strijeljanje na Talum, na ledine sakrivene između vrbaka, uz lijevu obalu Lima, najviše kod tada jedine zgrade – kod Veterinarske ambulante koju je uoči rata osnovao Beranac Mikosav Pajković, banski vijećnik.

Dr Klisić nije bio siguran da i njega neće jedne zore odvesti na Talum, ali kao hrabar čovjek nije davao pet para za to, ne odstupajući od svojeg stava da komunizam nije za naš narod i da je izmišljotina dobra samo za određeni sloj društva – onaj vladajući. Brzo je postao pravi narodni ljekar, a vršio je prve hirurške operacije u veoma teškim uslovima, a operisao je i liječio i u Pljevljima, Bijelom Polju i u drugim varošima i varošicama, svugdje onamo gdje bi se ukazala potreba, tako da je on prvi i pravi začetnik hirurgije u ovom dijelu Crne Gore, a ne neki drugi koje vole da spominju.

beranski kačamak

Zbog svega toga vlasti su ga pomilovale i nastavio je da radi i dalje u beranskoj bolnici. U slobodnom vremenu se družio sa dr Nikom Labovićem, pripadnikom komunističkog pokreta, e sad da li je ono bilo u opisu zadatka dr Labovića ili je bilo ono stvarno, to je sada teško utvrditi!

Ta dva ljekara imali su običaj da svrate u „Rekord“, gdje su kušali omiljene kolače, pili hladnu manastirsku vodu ili limunadu, uživajući u kratkotrajnom dokonluku.

Jednog podneva, kad je bubrila ona poznata beranska jara kao iz vrelog kotla, sjedjeli su u slastičari i naručili su po šampitu. Onda je dr Klisić tražio da mu stave i tri kugle sladoleda u čašu sa šampitom, Slijedio ga je i dr Nika. Onda su to promiješali i oduševljeni uzviknuli:

– Ubrkasmo ovo kao da je kačamak.

Tako je nastao BERANSKI KAČAMAK i to nije legenda, nego istina.

Dr Jovan Klisić je potom napustio Berane, začaranu varoš, u kojoj je bio na ivici života i smrti, u kojoj je zavisio od nečije dobre volje, ali u kojoj se i dokopao konačne slobode, pa mu je, između ostalog, priraslo za srce. Prije svega toga, izrazio je želju, dok je gledao iza zatvorskih rešetaka Tivran, plavetnilo i oblake iznad koji su igrali svoje igre, da ga, ako ga strijeljaju ili ako umre, sahrane uspravno i okrenu u tom pravcu.

Dr Klisić je usnuo u Gospodu 1957. godine u Sarajevu, a sahranjen je u Beogradu. Prilikom ubacivanja njegovih posmrtnih ostataka u grobnicu otkačila se ručka i sanduk se uglavio uspravno pored otvora, tako da i pored velikog truda grobara nije mogao da se pomjeri nimalo. Njegov sin je rekao da ga tako i sahrane, uspravno, jer mu je to i bila želja, a i tako je i koračao kroz život.

Beranski kačamak postoji i danas, slastičara „Rekord“ ne, ali potomci braće Abdurahman prave kolače i kačamak u malenoj slastičari u svojem dvorištu, a to isto rade i ostali beranski slastičari i prvih dana proljeća, tokom ljeta i početkom jeseni on je omiljena poslastica za mnoge, i one domaće sladokusce i one sa strane.

Beranski kačamak nije samo obični slatkiš, on je i filmski scenario, on je oličenje nečeg posebnog, nečeg nespojivog, oličenje beranskog dugog plavičasto-zlatnog ljeta, dokonluka i rada, sa dahom i iskrama čuvenog i nadaleko poznatog korzoa, limskih i bistričkih plaža, našeg djetinjstva, mladosti, ali i starosti, zašto da ne?

Beranski kačamak je samo onaj koji se pravi od prave šampite, po starom receptu, od tri kugle domaćeg sladoleda, isključivo od vanile, ali može i po želji, a svaki drugi je samo najobičnije skrnavljenje izuma dvojice ljekara, dr Jovana Klisića i dr Nike Labovića ili jednog od njih, nije to sad važno, važnije je da se zna ko je izumitelj.

A gdje god bi se našao Beranac ili Beranka, u kojem god gradu Crne Gore ili i izvan nje, ako bi se našli u bilo kojoj slastičari, oni su tražili BERANSKI KAČAMAK i objašnjavali šta je to, tako da se taj slačak pun kalorija proširio brzo i izvan Berana.

Koju godinu prije pojave beranskog kačamaka, u beranskim slastičarama jela se i njegova preteča – sutlijaš sa šampitom, dok je poneko stavljao i kuglu-dvije sladoleda, a pio i „špricer“, odnosno hladna prava limunada sa kuglom sladoleda, ali se ne zna njihov tvorac.

I na kraju – postoji nešto veoma zanimljivo, barem za mene – cijeli svijet jede „picu“ kao italijanski izum, kao nešto što postoji, navodno, još od 10 vijeka kroz rukopis na latinskom jeziku iz Južne Italije, iz Gaeta, u Laciju, dok se Rafaelo Espozito smatra tvorcem nove „pice“, i to iz Napulja. Sve je došlo dotle da je pravljenje napuljske „pice“ stiglo 2017. godine na Uneskovu listu nematerijalnog kulturnog nasleđa. Međutim, iako su Italijani, kao okupatori, boravili u Crnoj Gori sve do kapitulacije 1943. godine niko nije vidio makar i jednog italijanskog oficira ili vojnika da je napravio „picu“ ili je, pak, spomenuo. Pa valjda bi se neko od njih sjetio da pristavi svoje omiljeno jelo, a imao je sve uslove za to.

A mi kao da se stidimo svoje nenadmašne popare sa starim ili mladim sirom i skorupom, cicvare, kukuruze, jarduma, koprivnjaka, kačamaka tučanika i onog od kukuruznog brašna, ali i ovog BERANSKOG iz slastičare, koji može slobodno pravo na tu Uneskovu listu.

Slika (ulje na platnu): Milorad Jovančević

Ilustracija: Milenko-Mićo Pajković