ODLAZAK JAHAČA VJETROVA

Zadnji put kada sam ga vidjela, bio je srećan što smo došli, a ja sam jedva uspjevala da ne zaplačem.

Jednog dana samo je napisao da je umoran. Ta rečenica je bila kratka i poslednja kojom se oprostio od f.b. prijatelja. Poručili smo mu da se odmori i da nam se vrati, a i on i mi smo znali da se to neće desiti.

vjetrova

On se nije borio sa smrću, on ju je čekao, ali čekao je dugo.

Savo nije mogao da priča već odavno, ali pisac uvijek ima nešto da kaže, pa je pisao. Svako jutro se svojim f.b. prijateljima javljao sa pjesmama, šalama, pričama, a za laku noć sa jutjuba postavljao pjesmu nekog pjevača iz njegove mladosti. Iz kuće nije mogao izaći, ali zato su izlazile njegove knjige. I promocije zadnjih njegovih knjiga bile su bez njega, ali je on na f.b. stavljao slike i komentare, prodavao knjige i tražio od svih koji ih kupe da se slikaju sa knjigom i stave sliku na f.b.

A onda više nije mogao ni pisati. Ječao bi da je mogao ispustiti glas. Molio bi Boga da umre da je u njega vjerovao, ali nije. I niko mu nije mogao pomoći.

Zadnji put kada sam ga vidjela, bio je srećan što smo došli, a ja sam jedva uspjevala da ne zaplačem. Nije bilo strašno što je teško bolestan, mnogi su umirali u mukama, ali strašno je bilo što je umirao u samoći. Sam. Niko nije imao vremena za njega. Samo najbliži su navraćali kad nađu vremena, a mladi ljudi nikad nemaju dovoljno vremena za druge.

Ležao je na krevetu. Gledala sam dušu i tijelo kako se bore. Zarobljena duša u bolesnom tijelu borila se da ga napusti, a ono onako iscrpljeno nije je puštalo. Mahnula sam mu sa vrata opraštajući se kada sam odlazila i na moje veliko iznenađenje pogledao me, iscrpljenu ruku prinio ustima i poslao mi poljubac.

Juče je bila sahrana. Velika kiša je pala i zaustavila mnoge koji su željeli da dođu da ga isprate. Prijatelj mu je htio odsvirati pjesmu za koju je napisao muziku na njegove stihove, ali kiša nije dozvolila. Otišao je sa kišom i ponekom suzom, ali ne onako kako je zaslužio.

Kada su na grob stavili cvijeće, kiša je stala. Iza oblaka pojavilo se sunce i obasjalo cvijeće. Pokisli ljudi iz pogrobne povorke, blatnjavih cipela, podigli su pogled prema nasmijanom nebu. U vazduhu se osjećalo neko olakšanje – pjesnik „umorni Jahač Vjetrova, na rasksnici svjetova, hrlio je visini tražeći mir u tišini“.