A I MRZELO ME JE

Nekako mi nije ličila na onu sreću koju sam zamišljala. Bojala sam se da nije pogrešila adresu. A i mrzelo me je…

Jutros je sreća zakucala na moja vrata. Nisam htela da otvorim. U stvari, bojala sam se. A i da budem iskrena, mrzelo me je.

mrzelo

Mrzelo me je da napravim tih par koraka… Bilo mi je udobnije da sedim i maštam. O sreći… Da je zamišljam… Iščekujem… Prizivam… Mislila sam da je to dovoljno. Ah, da, ponekad bih se pomolila za njen dolazak.

I šta se od mene još očekivalo? Da uložim neki napor? Da joj trčim u susret? Da je vučem za rukav? Da ispunim neke preduslove za njen dolazak? Neću! Ako će sreća da me poseti, sama će da dođe. Bez poziva.

Ja ću da je čekam. I da je zamišljam. Kako će da izgleda? Šta će ili koga će mi doneti? Hoću li se razočarati ili ću dobiti više nego što očekujem? Zar to nije dosta od mene?

Zašto vrtiš glavom?

Rekla sam ti, čekala sam je, čekala, ali ona nikako da dođe? Kao da me je izbegavala. Sve do danas…

Da, jutros je sreća zakucala na moja vrata. Nisam joj otvorila… Nisam je prepoznala…

Nekako mi nije ličila na onu sreću koju sam zamišljala. Bojala sam se da nije pogrešila adresu. A i mrzelo me je…