KIŠA

Stala je kiša (neobjašnjivo, uzgred rečeno) i pojavila se mesečina, i zvezde, takođe. Zbog čega tako kasno? Uprkos ovom elegičnom tonu, život se nastavlja, zar ne?

Zima je na pragu. Grad je oseća: strovaliće se na mene nebo, a ono više nije blaga prozračnost, kao u avgustu ili septembru, sačinjeno ni od čega, eterično, kao što kažu pisci, daleko od toga, ono je breme oblaka nabijeno elektricitetom, pretnja koja tek što nije pala.

kiša

I ja je predosećam, zaista će se obrušiti uskoro. Dovoljno je samo pogledati kako se grad pretvorio u sivi vodnjikavi crtež kineskim mastilom. Blesak pečene gline ugasio se na krovovima, iščezao je treperavi sjaj peska koji mi je preplavljivao sobu svako popodne, dopirući iz pravca Svetlih bregova. I s tim u vezi: pisci više ništa ne nazivaju eteričnim, čak ni letnje nebo.

Bilo kako bilo, danas se probio jedan zrak sunca i ja silazim na obalu reke. Vodim Lusijanu sa sobom. Јoš uvek je slabo poznajem. Kosa s plavičastim sjajem, nešto svetlija od gavranovog krila, glas s izvesnim promuklim prizvukom koji, bez sumnje, uzbuđuje muškarce. Govori o planinama pokrivenim snegom, o nekom izvoru gde treba napuniti krčag, o žitu, o voću, o nagom telu u peni brzaka. O stvarima prirodnim i bezazlenim (prigušeni glas daje im izvesnu usporenost) koje čine erotizam iz najdubljih snova. Eto šta znam o njoj.

Šetamo između platana u parku. Iznenada, ali na uobičajeni način, obuzima me očajanje koje u meni izaziva prisustvo voljenih žena. (Isparavanje, disanje, magla i miris, ljubavni napitak koji udišem usta na usta, nezasito.) Nazivam to očajanjem jer ne nalazim drugu reč, već je ispisujem kao kad bih nacrtao na ovoj strani malo sazvežđe kaligrafskih zvezda: nežnost, jezik, oganj, zube, lakoću. Zagrizamo u život, okusimo ga na tren i, što je najgore, imamo preuranjen osećaj da je smrt, dve smrti, umešana u sve. Nisam se dobro izrazio. Nije ni čudo. To su lična priviđenja koja nije moguće saopštiti. Sad tek primećujem kuda sam ja to zabasao. Lusijana za sada ne prevazilazi okvire nejasne predstave o tome, na tri ili četiri strane romana koji sam započeo prekjuče.

Uto već padoše i prve kapi. Lusijana me tera da se vratimo. Kad kiša počne, obično je ceo mesec kišovit. Reka, inače ćudljiva, iz dana u dan raste, naglo preskače obale; pluta u peni trulo voće, životinje prepadnute na legalu, daske sa drvare, krhko drveće kome matica podriva tlo (oslonac). Na kaljavim putevima, boreći se sa stihijom, pastiri vraćaju svoja stada u planinu. Donji grad biva poplavljen, plove čunovi po sokacima oko Travnate visoravni, te Venecije lakih žena podvrgnutih promenljivoj hijerarhiji gde se gotovo uvek počinje s vrha lestvice: kuća od sto, pedeset, dvadeset i deset hiljada reala. Poplava lupa na portal Svetog krsta, udara, osvaja crkvu, potapa grob Afonsa Osnivača. I najzad, oko zaleđenih brežuljaka ostaje samo ogromno jezero s topolama, rodama, studenom jezom.

Za vreme dok je trajao opis mi smo uspeli da se vratimo. Tačno za to vreme. A onda su se retke kapi pretvorile u pljusak. Lilo je kao iz kabla. Јoš nisam rekao da me kiša očarava, ali je stvarno tako. Јoš od detinjstva, kad sam se naginjao kroz prozor da mi kiša oblije lice ili da je žudno pijem, sklopljenih očiju. Zbog tog bezazlenog poroka sam i izgubio Lusijanu. Otvorio sam prozor i kiša me je začas celog oblila, slivajući mi se niz lice prodrla u sobu i pokvasila nekoliko listova koncepta ostavljenih na stolu kraj otvorenog okna. Rastvorila je Lusijanin profil, tek ovlaš skiciran, ugasila njen promukli glas, izbrisala plavičastu kosu, zbrisala je a da nisam ni primetio. S kakvom lakoćom nestaju žene, reči, u običnoj lokvici vode i mastila. Krhke, kao boja krovova ili blesak zrnca peska koji kiša gasi.

Posle sam još satima stajao uz prozor. Na ulici je bilo malo vetra i svetiljka se njihala, tako da su se krovovi ljuljali, a zidovi posrtali. Ne mogu da dokučim da li se zgrade iz Pombalovog doba zaista njišu ili je to samo utisak koji stvara mutno okno koje sam zatvorio kada je Lusijana nestala. Stala je kiša (neobjašnjivo, uzgred rečeno) i pojavila se mesečina, i zvezde, takođe. Zbog čega tako kasno?

Uprkos ovom elegičnom tonu, život se nastavlja, zar ne? Moram da zaboravim na Lusijanu i roman. Da razmišljam o drugoj ženi, drugom romanu.