ČUDO SVETITELJEVOG BORAVKA

Mošti Svetog Arsenija Sremca putovale su od Pećaršije, Ždrebaonika, Dovolje, Kuča, Kosijereva i Ostroga, da bi se vratile u Ždrebaonik. Gde god su se zaustavljale ostavljale su neizbrisiv trag o svom boravku.

Jedan važan, ali malo poznat, podatak u vezi sa ovim svetiteljem nalazimo u Arhivu Mitropolije crnogorsko-primorske iz 1925. godine.

mošti svetog arsenija

Naime, žitelji Kosova i Metohije od tadašnjeg patrijarha srpskog gospodina Dimitrija tražili su da se u Pećku patrijaršiju povrate mošti Svetog Arsenija Sremca. Kao razlog navode to da je svetitelj osnovao Pećaršiju 1256. godine, da su njegove mošti po upokojenju bile u grobnici u Vaznesenjskoj crkvi, koja se i sada tu nalazi, i da je sasvim prirodno da se posle toliko stranstvovanja mošti povrate tamo odakle su i pošle: „i to baš u ovim sretnim danima kad naš narod iščekuje Vašu Svetost na tronu starih i svetih srpskih patrijaraha, mitropolita, arhiepiskopa i episkopa koji su bili veliki pobornici narodnog samodršca i jedinstva.“

Patrijarh molbu upućuje na Sveti Arhijerejski Sabor, koji je svojom odlukom br. 13/90 odlučio da se preko Sinoda raspita o aktuelnoj temi.

U odgovoru tadašnjeg mitropolita crnogorsko-primorskog dr Gavrila Dožića stoji da bi taj akt izazvao veliki nemir kod naroda u Crnoj Gori i da bi posledice bile nesagledive, pa je samim tim njegovo mišljenje da to nikako ne bi trebalo pokretati.

Drugi podatak u vezi sa moštima Svetog Arsenija jeste njihov boravak u pećini Ćurukači, u blizini manastira Dovolja, u selu Premćani, opština Pljevlja.

U vreme kad su Turci poharali manastir Dovolju, mošti Svetiteljeve sa ostalim crkvenim sasudima su čuvane u pomenutoj pećini. M. Dragović u delu „Sveti Sava nije spaljen“ (Požarevac, 1930) zapisuje da su oko moštiju Svetiteljevih pčele počele da prave saće i sakupljaju med. Iz manastira Dovolje, mošti Svetitelja je Nikodim Đurđević odneo u manastir Moraču. Odavde, iz manastira Morača, Nikodim je mošti preneo na jelovoj dasci u Kuče, a 1856. godine odnete su u Bjelopavliće. U Mitropolijskoj arhivi iz 1915. godine nalazi se dokument koji govori o ostalim utvarima koje su 1877. godine čuvane u pećini Ćurukači, koje pronašao komandir Lazar Bošković 1897. godine i čuvao ih sve do 1901. godine, kada ih je i predao Nikodimu Janjuševiću, igumanu manastira Dobrilovine (Manastir Dovolja, Dobrilovina i Arhanđeli na Đurđevića Tari su tokom cele svoje istorije sarađivali u prepisivanju knjiga, očuvanju monaškog života pod Turcima, deleći sudbinu jedni drugih, kao i okolnog naroda).

Kuda god su se kretale, mošti Svetog Arsenija ostavljale su neizbrisiv trag o svom boravku, privlačeći narod različitih krajeva Crne Gore svojim blagoslovom, o čemu svedoči i podatak da ih ni u vreme najvećeg bogoodstupništva narod nije zanemario, niti je dozvolio da odu iz Crne Gore. Naprotiv, kult Svetog Arsenija je sve jači, kao i broj dece, i muške i ženske, koja nose ime po ovom divnom svetitelju Božjem.

Prema zapisu Smilje Vlaović