DVA BRATA

Otada se i suncokret svakoga jutra okretao ka istoku, gledajući braću, i čeznuo da se do njih uhvati u kolo.

 

Zlatomiru Jovanoviću

„Idi, pronađi brata!“ – opomenu majka Indijka sina, kad su ostali sami nakon što su svi drugi članovi porodice umrli, i kad je i sâma osetila da joj je kraj, pa još dodade: „Nađi ga da ne budeš sam, ali hodaj za suncem ili natamo kuda suncokret svoju glavu okreće u popodnevne sate“.

brata

Išao Rom, išao, deset vekova, i susrete, na Balkanu, čoveka koji mu reče: „Nebom se pokrivam, a zemlju prostirem“.

„Pa ti si mi brat, to je i moja sudbina“ – reče Rom – i pokaza da je Srbin, dodav: „Kunem se u majku, a proklinjem Boga.“

Tu, pak, Balkanac-Srbin reče: „Ne, ti si moj brat, ali Bog ne može biti kriv za našu sudbinu. Naše su matere otišle za suncem, pođimo za njima, kad se u njih kunemo. Ali, idemo li sad na zapad, naša vremena su na jednakom rastojanju, nećemo ih stići, kao igrač igrača u kolu – to znam jer mi smo Coloveni (Sloveni), kolo nam je Svetinja. Ali, pođemo li na istok, susrešćemo ih jer naša vremena su na sve manjem rastojanju“.

„Idimo opet jedan za drugim, kao u kolu. Kolo-točak oko zemlje može učiniti da susretnemo i Boga kojega, zaista, ne treba proklinjati zbog naše sudbine. Znam to, kad smo se našli.“

I pođoše.

Otada se i suncokret svakoga jutra okretao ka istoku, gledajući braću, i čeznuo da se do njih uhvati u kolo. A kad stigoše, zatekoše grobove predaka, ali i preveliku rodbinu jer Dobri Bog dade da zemlja „zakači“ seme i da se rode potomci neke dalje im braće u postojbini, što naseli je jednom Adam. I Bog svima oprosti pogrešne puteve.