PREDUBANJE
„Moja je baka to zvala predubanje.”, znao je reći. „To znači”, pojasnio je, „beskrajno vrtiti jednu te istu misao po glavi.”
Sa suzama sam mu došla u zagrljaj. Privio me k sebi i držao u naručju kao dijete, k’o neku smiješnu igračku, ljubeći me u čelo; kao bazga i bobice, obavijena drvenastim zagrljajem.
Fluid šutnje između nas prevodio je riječi u duboki emotivni trzaj. Samo san o blisku prijatelju, čovjeku koga znam od malih nogu, pomislih, trljajući oči, na putu prema sadašnjosti. Priče se ponekad razviju, iznenada odrastu: u zadnje je vrijeme njegovo ponašanje bilo drukčije, od trenutka kad me nazvao, a ja sam plakala na podu.
Osjetila sam led kako se topi, odlama santa po santa… Postao je mekši i nije više propitkivao istinu ovoga svijeta. „Moja je baka to zvala predubanje.”, znao je reći. „To znači”, pojasnio je, „beskrajno vrtiti jednu te istu misao po glavi.”
Bio je to čovjek vatre: njegov nježan dodir po mojoj nadlaktici bio je milovanje što je šetalo po mostovima uma. Transponirati: djetinjstvo koje doziva, miris svježe pokošena i prevrnuta sijena. Tamo gdje sve počinje: u nevinosti, na dnu.
Upitah ga o tome, a on je rekao tek: „Ja sam ti emotivno operiran.” Zatvoren poput narcisa nedozreo poput lješnjaka, odlomljen poput grane. Ostao je.