BESEDA PATRIJARHA

Smisao i punoća života izvire iz groba Hristovog, jer grob nije poslednje što Gospod prolazi, nego jeste zaista prolaz, prolaz iz smrti u život.

Ovo je beseda Njegove Svetosti Patrijarha srpskog Porfirija održana 19. maja 2024. godine, u Nedelju mironosica, na sabornoj arhijerejskoj Liturgiju u hramu Svetog Save na Vračaru.

smisao života

U nedeljni dan, rano ujutru, mironosice su otišle da pomažu telo Gospodnje mirom i blagouhanim mirisima. Reči koje su čule od Belog anđela, od istog onog arhanđela koji je najavio Presvetoj Djevi da će začeti od Duha Svetog i koja se slušajući reči arhanđela uplašila, a on je opet utešio rečima: Ne boj se! Ne boj se, jer sila višnjega oseniće te i naći ćeš blagodat u Gospoda!

Ustade, nije ovde! I ovoga puta mironosicama arhangel je uputio reči i opet ih hrabrio: Ne bojte se! I evo cilja, evo smisla tajne naše vere! I evo smisla i cilja promisla Božjeg, promisla Božjeg o nama, izraza Njegove ljubavi. Evo ne samo aluzije nego dokaza i pokazatelja da je život pobedio smrt, da je istina pobedila laž, da je svetlost pobedila tamu, da ljubav pobeđuje mržnju i da ma koliko slabašni posrtali, ma koliko lutali urvinama ovoga sveta, zbog promisla Božjeg i ljubavi Njegove u odnosu na nas, život je naša jedina realnost, istina, pravda, ljubav, svetlost i to već sada i ovde.

Raspet i sahranjen u grobu, Gospod je ustao iz mrtvih, vaskrsao je, ali ne kao onda kada je svojim prisustvom iz sna vraćao u biološki put postojanja one da bi nam ukazao na to da tamo gde je on nema smrti, ne kao onda kada je iz sna probudio sina udovice iz Naina i Jairovu kći ili pak četvorodnevnog Lazara, čije nam je mošti po pomislu Božjem i ljubavi Ruske Pravoslavne Crkve doneo ovde, u hram Svetog Save Mitropolit petrogradski Varsanufije. I ovde se nalazi čestica njegovih moštiju, u centru grada, i svi je možemo celivati i uzeti blagoslov od četvorodnevnog Lazara koji se, kada ga je Gospod vratio iz sna, kada ga je podigao iz sna kako svedoči njegovo žitije, nikada više nije nasmejao do kraja konačnog odlaska u naručje Božje; osim jedamput i to onda kada je video jednog kradljivca, jednog lopova, koji je uzeo tuđi ćup. Nasmešio se i pomislio u sebi: O bezumlja, zemlja krade zemlju, misleći da tu može naći smisao, punoću života.

A evo, smisao i punoća života izvire iz groba Hristovog, jer grob nije poslednje što Gospod prolazi, nego jeste zaista prolaz, prolaz iz smrti u život. I naravno da tu logika ljudska nema objašnjenje. Zato su razni pokušavali da određujući tu tajnu pobede života nad smrću objasne govoreći da je neko ukrao telo, ili da su bili potplaćeni čuvari koji su stajali kraj groba, ili da je naprosto grob morao da se isprazni kako bi neko drugi bio sahranjen u njega… Nema te logike, tog uma i tog razuma koji ima svoj početak i kraj u ovom svetu, u istoriji, koji može tu nadumnu tajnu i jedino nama potrebno da pojmi. Oruđe razumevanja tajne života, radosti, lepote, punoće, istine i pravde jeste vera, braćo i sestre. Vera koja obuhvata čitavo naše biće i naš um i srce i telo, vera koja prožima svaki damar našega postojanja. Tu i takvu veru, ali veru prožetu, udruženu sa ljubavlju, imale su i žene mironosice, jer su se pred činjenicom progona i stradanja Gospoda i raspeća na krstu uplašili i oni koji su neprestano bili uz Njega. Štaviše, svojim očima su gledali lepotu, snagu, silu samog Gospoda Hrista, ali kada je došao odsudni tren i čas, kada je on uhapšen i poveden na stradanje, učenici i apostoli su se od straha judejskog, kako svedoči Crkva ustima jevanđelista, udaljili i pobegli. Ne znači da nisu imali ljubavi i vere, ali sumnja koja pripada našem stvorenom biću i strah sa kojim dolazimo na ovaj svet, koji nije ništa drugo nego posledica greha i promašaja, jesu osobine i stanja u kojima su se našli apostoli i stanja kroz koja mi svakodnevno prolazimo. Međutim, slava Bogu, postoje i oni čija je ljubav i vera veća od straha i od sumnje. Pa i činjenica da se mi sabiramo u hramu Božjem, da smo pravoslavni hrušćani, nas takođe svrstava u red onih koji imaju takvu veru i takvu ljubav – veru i ljubav mironosica žena.

Ljubav strah izgoni. Nema sumnje da su i mironosice bile uplašene, nema sumnje da su i one imale sumnju, ali kako kažu oci Crkve, one su kao i svaki svetitelj Božji bile obuzete i prožete ludom ljubavlju Božjom, oprostite na izrazu, maničnom ljubavlju koja svaki strah nadilazi i pobeđuje, i ne samo to, koja mironosice čini, a i nas zajedno sa njima, da smo udovi Tela Hristovog, a to znači da nas ta i takva ljubav katapultira iz carstva smrti u Carstvo Života, opet kažem, već sada i ovde, jer Gospod je ovde vaskrsao i zajedno sa sobom nizveo Carstvo Božje, Carstvo Njegovo, među nas da bi nas uzveo u to svoje Carstvo. To Carstvo jeste Crkva Njegova, jeste sveta Liturgija i zato smo mi baštinici i učesnici toga Carstva Božjeg. To nas ispunjava, to nas čini snažnima i hrabrima da nema te opasnosti i te smrti koja nas može zaustaviti.

I još jedno, Gospod pokazuje da je veći onaj koji ima ljubavi i koji ima vere od onoga koji ima poziciju, od onoga koji ima funkciju. Iako je naravno u Crkvi Njegovoj sve ustrojeno po redu i poretku i svako treba da vrši svoje poslušanje, ali pre Hristom, pred Bogom, snaga vere i snaga ljubavi čini da je neko od nekog drugog bliži Hristu, a On je svakom jednako blizu. On jednako svakoga voli. Dakle, Gospod naš pokazuje upravo na primeru žena mironosica, kojima je najpre prvima objavljena tajna Vaskrsenja Njegovog, da razlike koje postoje među ljudima, bilo koje vrste, jesu samo različiti darovi i da nema ni Grka, ni Jevrejina, ni muškog, ni ženskog… I zato, evo, mironosice žene postaju apostoli apostolima. One objavljuju radosnu vest o tome da je Gospod vaskrsao i apostolima, koji će čuvši vest od mironosica potom lično videti vaskrslog Hrista, a zatim postati apostoli i krstitelji čitave vaseljene.

Zato braćo i sestre, neka nas Gospod udostoji da budemo poput mironosca žena, ali i poput sinova iz našeg naroda kakav je bio Sveti ava Justin. Mi ove godine slavimo trostruki jubilej vezan za njegovu ličnost, a on je bio jedna karika u nizu mnogih svetitelja Božjih koji su nas naučili veri, naučili molitvi, naučili ljubavi, koji su nas uvodili i uvode nas u tajnu Carstva Božjeg, u tajnu vaskrsenja Hristovog, u tajnu pobede života nad smrću. Zato neka bi Gospod dao da i mi stojeći pred praznim grobom, neprestano slušamo reči Belog anđela, arhanđela Gavrila: Nije ovde, ustao je. Nije ovde, vaskrsao je. Hristos Vaskrse!