DOĐE RADOST CELOM SVETU

Čudo Vaskrsenja je obećanje života izvan smrti. Krstom Hristovim, posredstvom Njegove smrti i vaskrsenja, naš je život postao duhovno hodočašće.

Dve najveće antinomije ili paradoksa hrišćanske vere su ovaploćenje Sina Božijeg i Njegovo vaskrsenje iz mrtvih. I jedno i drugo svoje ispunjenje nalaze u proslavljanju Vaskrsa, u pravoslavnom predanju poznatog pod nazivom Sveta Pasha: Pasha (Prelazak) našeg Gospoda iz smrti u život.

obećanje života

Vaskršnja himna koja se peva na svakoj Evharistiji podseća nas da svako takvo proslavljanje slavi spomen i ostvaruje Hristovu pobedu nad smrću. Tema te himne je paradoksalno tvrđenje: „Krstom dođe radost celom svetu!“

Ovo tvrđenje se jednostavno i rečito obraća najvećoj brizi našeg pokoljenja: strahu pred licem smrti. Čitava naša kultura, od izbezumljenosti materijalnim blagostanjem do izazova da se kloniramo, izgleda da je oblikovana – izobličena – odlučnom željom da se porekne stvarnost smrti, ako ne i da se od nje pobegne. Za većinu ljudi smrt predstavlja krajnje poništavanje svakog njihovog dostignuća, njihove pažljivo negovane slike o sebi, samog njihovog postojanja. Neki glas im govori: „Jer si prah i u prah ćeš se vratiti“.

Međutim, obećanje Vaskrsa, i čudo Vaskrsenja, obećanje je života izvan smrti. Krstom Hristovim, posredstvom Njegove smrti i vaskrsenja, naš je život postao duhovno hodočašće koje nas vodi izvan odsudnog časa fizičke smrti do života bez kraja. Mapa za ovo hodočašće data nam je u etapama Velikog Posta i njegovoj asketskoj praksi i pojačanoj molitvi. Ovde, za vreme ovog života, upuštamo se u duhovno vojevanje kako bismo jednoga dana mogli da se naslađujemo večnim mirom u Carstvu Božijem. Ovde živimo u izgnanstvu, ali sa saznanjem da smo stvoreni i pozvani da zauvek učestvujemo u božanskom životu samoga Boga.

Prava poruka Vaskrsa je najrečitije izražena u ikoni Hristovog Silaska u Ad, ili Šeol, u prebivalište umrlih. U zapadnim predanjima, Vaskrsenje našeg Gospoda se oslikava kao pobedonosno ustajanje iz groba. U pravoslavlju se Vaskrsenje prikazuje slikom proslavljenog Hrista koji silazi u bezdan. „U grobu telom, u adu dušom, kao Bog…“

Ne odrekavši se Svoje božanske prirode, večni Sin Božiji je preuzeo na sebe sve okolnosti ljudskog postojanja. U činu potpunog samoodricanja, u savršenoj poslušnosti volji Božijoj, On prihvata „kenotički“, ili samoispražnjujući dvig koji vodi od Devine utrobe do unižavajuće agonije Krsta.

Ali ni na Krstu Njegov silazak nije potpun. Mučan vapaj: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ nisu poslednje reči niti je to što je On ispustio Svoj duh konačni čin samoispražnjenja. On mora još da siđe i u dubine Bezdana, u oblast smrti, kako bi tamo slomio okove smrti. On, Drugi Adam i savršeni Čovek, treba da posegne kako bi dotakao, obnovio i do Svoje slave uzdigao Prvog Adama, ljudski rod otpao od života koji obitava u zemlji senki.

Ovaj silazak, ovo konačno i poslednje prodiranje u oblast mrtvih, postignuto je jednom za svagda. Njime je oslobođen patrijarh, prorok i car. Ali smo u isto vreme oslobođeni i mi, oslobođeni od posledica smrti. Desnica koja poseže da čvrsto uhvati za ruke Adama i Evu, poseže da bi prigrlila i njihove potomke: svakog „Adama“ koji čežnjom i verom odgovori na Njegov čin.

Mi smo, nalik Adamu na ikoni Pashe, okovani, u ropstvu nas drže sile greha, smrti i propadljivosti. I mi smo „umrli“ i prognali smo sebe u ad koji smo sami stvorili, daleko od prisustva Životodavca.

Ali, ipak, On dolazi do nas kao do izgubljene ovce, silazeći u svojoj sastradalnoj ljubavi da nas pronađe u tami i da nas sa sobom uzdigne. Kao Nebeski gonič [Hound of Heaven] Frensisa Tompsona [Francis Thompson], On traga za nama „danima i noćima… niz svodove godina“, kako bi nas na kraju mogao pozvati: „Ustanite, uhvatite me za ruku i pođite!“ Čak i da se nastanimo u adu (Ps 138/139!), On je tu, svagda prisutan, svagda posezajući da nas sa sobom uzdigne u slavu vaskrsnog života.

Međutim, baš kao što je u Svetom Pismu tako jasno posvedočeno, ovaj život, ovo učešće u vaskrsenju našeg Gospoda, nije samo puka buduća nada. Ono je, proročki ali uistinu, sadašnja stvarnost. Zajedno sa čitavom tvorevinom, sa čežnjom uzdišemo, iščekujući otkrivenje dece Božije. „Jer za tim“, podseća nas apostol Pavle, „i uzdišemo želeći da se obučemo u svoj nebeski stan“. Naš istinski dom, ispunjenje našeg stvorenog postojanja je na nebesima, iznad granice fizičke smrti. Istinski smisao našeg života može se pronaći samo u preobraženju ovog plotskog tela u telo duhovno, kroz potpuno i savršeno obnovljenje ikone Božije u nama.

Ali ovo preobraženje počinje sada i ovde, u sadašnjem trenutku našeg zemaljskog života. Jer je Hristova pobeda – pobeda nad vremenom, baš kao i nad grehom i smrću. Živeći u ovom zemaljskom šatoru, boreći se sa silama tame u često tragičnim događajima u svakodnevnom životu, ipak možemo ovde i sada hoditi u večnoj svetlosti Njegove slave. Posezajući za Njim, često usamljeni i uplašeni, saznajemo da On zaista briše svaku suzu. A to iskustvo nam dopušta, čak i pred licem smrti – sopstvene smrti ili smrti voljenog bića – da živimo sa snažnim osećanjem nade. Krstom Hristovim smrti više nema, ni žalosti ni jauka, ni patnje ni bola. „Evo“, glas sa nebeskog prestola kaže, „sve činim novim“ (Otk 21).

Oni koji su se uputili na velikoposno hodočašće, kroz tamu noći do blistave svetlosti Pashalne zore, idu Putem Krsta kako bi stigli do svetlosti vaskrsnog života. Za njih je strah od budućnosti – nemir pred licem smrti – preobražen u radost. Jer oni znaju ono što svako od nas u dubini svog srca želi da zna: da je Hristos, pretrpevši Krst radi nas, zaista smrću smrt uništio.