BESEDA NA PRAZNIK

Gospod svakom daje po njegovoj meri, nešto što je zajedničko i opšte, ali i ono što je posebno kako bi ono što je zajedničko moglo da se povezuje u jedno, afirmiše i izgrađuje.

Beseda Njegove Svetosti Patrijarha srpskog g. Porfirija održana 29. maja ove godine, na praznik Svetih mučenika surduličkih, u Dubokoj dolini, mestu stradanja žitelja Surdulice u Prvom svetskom ratu.

gospod daje

Dragi vladiko, gospođo predsednice Opštine, braćo i sestre, nezavisno od toga ko je na kojoj poziciji i ko odakle dolazi, neka Bog da da molitvama Svetih mučenika surduličkih, bar zbog toga što dolazimo svako iz svog mesta i sa svoje strane, uvek budemo jedno, jedno u veri, jedno u Hristu, jedno u vrlini, jedno u dobru, jedno u onom što je minimum doživljaja jedinstva našeg naroda.

Bog je bogat u ljubavi i po ljubavi i bogatstvo svojih darova izliva na ljude. Svakom daje po njegovoj meri, svakom daje nešto što je zajedničko i opšte, ali svakom daje i ono što je posebno kako bi ono što je zajedničko moglo da se povezuje u jedno, afirmiše i izgrađuje.

Sveti mučenici surdulički svojim molitvama nas zastupaju pred Gospodom da se nikome ne desi ono što se njima desilo, da se nikada našem narodu ni od koga ne desi ono što se njima desilo, ali isto tako i da se od nas ne desi nikom drugom ono što se njima desilo. Ako imamo taj parametar i smernicu mi prepoznajemo Jevanđelje Hristovo, prepoznajemo sebe kao ljude Božje, kao narod Božji. Takvi smo bili, tako smo rođeni, tako živimo danas, a i živećemo, jer znamo da je naše ime Sveti Sava i njime smo obeleženi. Isto tako, opšta poveznica, odnosno prezime svih nas, jeste pravoslavni Srbi. Da Bog da to uvek budemo, da u tome budemo jedno, a bićemo ako ostajemo pravoslavni ne samo na usnama i na rečima, nego ukoliko se trudimo da nam Jevanđelje bude život, ukoliko se trudimo da razumemo šta znači kada Bog kaže: Ljubi bližnjeg svog kao samog sebe.

Mi smo jedni drugima bližnji. Ne možemo voleti bilo koga drugog koji je od nas udaljen miljama kilometara a međusobno prezirati jedni druge, međusobno se mrzeti, međusobno se deliti. Neka naše različitosti ne budu povodi za podele, neka ne budu povodi za razdore, nego da budu razlog i polazna tačka za darivanje umnoženog svog dara svome bližnjem, a to je svaki pripadnik našeg naroda. Jednom rečju, bližnji smo sebi unutar naroda svog, od porodice pa nadalje. Idući od porodice preko naroda svako drugi nam može postati bližnji.

Nemojmo da mržnjom budemo isključivi jedni prema drugima, čak i kada se međusobno ne slažemo i kada se sporimo. Najbolji primer, braćo i sestre, jeste Sabor naše Crkve. Koliko episkopa, ponekad toliko i mišljenja, ali na kraju svakog razgovora, koji možda podrazumeva i ponekad visokim tonom izrečenu reč, svi zajedno služimo svetu Liturgiju, a to znači da smo se čvrsto uhvatili skuta Hristovih i da se čvrsto držimo za Njegove ruke, a On nas kao magnet sve sabira i sakuplja u jedno telo. Što važi za episkope koji stoje na čelu, darovane Bogom i odlukom Sabora njemu dodeljene Crkve, što važi za nas kao Sabor koji je jedan i jedinstven Sabor Crkve to važi i za jedan pravoslavni narod, za jednu Pravoslavnu Crkvu, u našem slučaju, među nama pravoslavnima, Srpsku Pravoslavnu Crkvu. Praštajmo jedni drugima, tražimo oproštaj jedni od drugih i nemojmo dozvoliti da se na bilo koji način za nešto što je prolazno i jeftino otkidamo, odvajamo i otuđujemo od sebe.

Neka Sveti mučenici surdulički nama budu podsetnik i primer, ali i zastupnici naši pred Bogom zajedno sa svima svetima iz našeg roda, od Svetog Save do naših dana, preko vladike Nikolaja i ave Justina, ali i svih svetih iz Crkve Božje. Živeli i srećan praznik.