MOJE BOGATSTVO
I
Sve je bilo belo tada.
Čistota koju ne znaš da ceniš
dok se ne zamrači.
Mislili smo: to je svetlo,
a bio je to samo odsjaj.
Zar nismo svi počeli
u toploj vodi, slepi i lelujavi?
Tamo gde počinje vid
počinje i kraj.
Čovek se uvek pita
šta je dalje —
a dalje je samo ono
što nismo spremni da znamo.
II
Na filmovima: svemir.
Ispod nas, u crnilu,
nešto treperi.
Ali nije dovoljno.
Uvek smo tražili dalje.
Da vidimo lice Boga —
ili bar svog kraja.
Pa smo slali mašine.
Pa smo slali slike.
Pa smo slali snove.
Uvek nešto ide od nas,
i nikad se ne vraća isto.
III
Možda je sve ovo bilo
samo detinjstvo svemira,
i mi s njim —
slepci što pipaju
svoj oblik.
Ali neka se kaže:
Mi smo gledali gore.
Nismo hteli da živimo
samo među zgradama.
Hodali smo kroz svet
kao kroz nestrpljenje.
I tišina se menjala.
IV
Kad je umro moj otac,
pomislila sam: sada zna.
On zna da li nešto čeka.
Da li ima još.
I nada me nije više bolela.
(preveo Ivan Antić)
Leave A Comment