PRENOS ASKETSKOG UČENJA

Jovan Kasijan kaže da je podvig opravdan ako je zasnovan na revnosti, ali i razumnosti.

Molitveno pravilo koje sveti Jovan Kasijan (oko 360–435) širi na Zapadu, lakše će biti razumljivo ako se zna da je prvi deo života proveo u Palestini i Vitlejemu (oko 383, nekoliko godina pre dolaska blaženog Jeronima), odnosno u manastiriskim naseobinama egipatskih pustinja, susrevši se sa origenistom Pafnutijem.

jovan kasijan

Sporovi oko Origenovog učenja odvode ga u Carigrad, gde je sveti Jovan Zlatousti njegovog nerazdvojnog druga Germana rukupoložio u sveštenički, a njega u đakonski čin.

Kada je Zlatousti svrgnut sa arhiepiskopskog trona, German i Kasijan su bili zaduženi da prenesu u Rim proteste sveštenstva koje je ostalo verno Hrizostomu. U proleće 405. godine stižu u Rim. Tada će Kasijan, upoznavši čuvenog đakona Lava, budućeg papu, biti rukupoložen u sveštenički čin.

Nakon Germanove smrti, neko vreme provodi u manastiru Larinu, da bi se 415. godine nastanio u Marselju, gde je sagradio malu kapelu na grobu marseljskog patrona svetog Viktora, rimskog centuriona koji je mučenički postradao 295. godine.

Oko te kapele, vremenom je izrastao veliki manastir Svetog Viktora, pored kojeg će nići i jedan ženski.

Nastavljajući da živi asketski, Kasijan će iz svoje podvižničke naseobine, a za potrebe novog manastira u Menebru, koji je osnovao Kastor, episkop Apta, opisati monaške institucije Istoka.

Cilj tog učenja jeste savršenstvo monaškog života, naročito anahoretskog oblika, koji se smatra najsavršenijim oblikom asketizma.

O odricanju, silama koje nas navode na zlo, o molitvi, idealu savršenstva, čistoti, milosrđu, slobodno i prisno govore čuveni pustinjaci.

Put savršenstva počinje sa strahom od Boga, prelazeći onda na skromnost koja se postiže u vežbi zaborava zemaljskog sveta, zatim na apsolutnu poslušnost starijima i pravilu, na ujednačenost raspoloženja, poniznost i ćutanje.

Međutim, savršenstvo se nikad ne postiže jednom zauvek, već postoji stalna borba protiv strasti koje iznova napadaju osvojeno.

Kroz ceo asketski put, monah treba da traži samo vladavinu Božiju do koje će stići čistotom srca.

Međutim, sva odricanja u askezi bila bi uzaludna kad se njihov plod ne bi ogledao u milosrđu.

Za Kasijana postoji samo jedno savršenstvo — savršenstvo milosrđa, koje samo po sebi cveta u skupu svih vrlina.

Kontemplacija, prema Kasijanu, ima dosta stupnjeva i oblika. Za njega, ona proističe iz Svetog pisma, koje monah neprekidno čita, o njemu razmišlja, produbljuje ga i upija.

Vrhunac mistike opisuje kao stalnu vatrenu molitvu, nadahnutu Jevanđeljem. Takva molitva se rađa iz stalnog promišljanja Svetog pisma ili, još preciznije, ona je plod savršenog upijanja psalmodije.

„Sam Bog će osvetliti (monaha) svojom svetlošću, da ga podigne do mnogostruke nauke svog bića; i on će se zasititi gledanja najčistije i najskrivenije misterije prema rečima proroka: Uzdignute planine su za jelene… Živa revnost njegove duše čini ga sličnim duhovnom jelenu, koji pase na planinama proroka i apostola, to jest siti se njihovim najčistijim i najmisterioznijim učenjima.“

Vatrena molitva prevazilazi sva ljudska osećanja i usredsređuje se samo na Boga, zračeći ljubavlju prema Njemu i savršenim jedinstvom sa Njim:

„Bog će biti sva naša ljubav i sva naša želja, sve naše traženje i duša svih naših napora, sve naše misli, naš život, naš govor, čak i naše disanje.“

U Kasijanovo vreme, isposništvo je sa velikim oduševljenjem prenošeno sa Istoka na Zapad. Međutim, brzo je počelo da gubi svoje prvobitno, izvorno obeležje.

Njegov nauk, podstaknut autentičnim izvorima, svojom jasnoćom oživljava natprirodne i u isto vreme realistične crte istočnjačkog monaštva, istinski potvrđujući mistične i eshatološke perspektive fenomena asketizma.

Podvig je opravdan, po svetom Jovanu Kasijanu, ako je zasnovan na revnosti ali i razumnosti, na najgrubljim asketskim idealima, kao i na najblažem humanizmu.

Bez tih obeležja, monaštvo bi se, i u svojoj najčistijoj formi, izvitoperilo u besmislenost.