GOST KUĆE

Gost potom ustade, izvadi iz torbe malu ikonu Presvete Bogorodice i pruži je domaćinu: „Ovo ostavljam tvojoj kući. Gde god ona bude stajala, tu će dolaziti i blagoslov.“

Jednog prolećnog jutra, dok je sunce tek izvirivalo iza brda i ptice se oglašavale iz šumarka, u selo je došao stranac. Bio je to čovek srednjih godina, odeven skromno, sa štapom u ruci i torbom preko ramena.

gost

Našao se pred kućom siromašnog seljaka Jovana. Kuća je bila trošna, dvorište pusto, a ispred praga igrala su se deca u poderanim košuljicama.

— Dobar dan, domaćine — reče stranac, skinuvši kapu. — Putujem daleko, a sunce žeže… Hoćeš li me primiti pod svoj krov da predahnem?

Jovan ga pogleda, vide da je umoran i prašnjav, pa ga uvede u kuću.

— Uđi, putniče. Kod sirotinje nema mnogo, ali ima hleba i vode.

Seli su. Žena donese krčag hladne vode i komad kukuruznog hleba. Gost je jeo polako, tiho, a deca su ga znatiželjno gledala.

— A kuda putuješ? — upita Jovan.

— Putujem tamo gde me noge nose, — odgovori gost. — Tražim ljude dobre volje, kod kojih će se duša odmoriti.

Jovan se zamisli. Nije znao šta da kaže.

Gost potom ustade, izvadi iz torbe malu ikonu Presvete Bogorodice i pruži je domaćinu:

— Ovo ostavljam tvojoj kući. Gde god ona bude stajala, tu će dolaziti i blagoslov.

Rekavši to, okrete se i iziđe iz kuće, laganim korakom, kao da lebdi.

Jovan i žena ostadoše zbunjeni. Ikona zasija u njihovoj siromašnoj sobici, a deca se stadoše radovati, kao da im je stiglo najveće bogatstvo na svetu.

Od toga dana, kako beleži predanje, u kući Jovanovoj nikada više nije nestalo hleba, niti je glad zakucala na vrata.