OPORUKA SLAVNOG PISCA
„Čudo se desilo da sam našao najboljeg čovjeka na svijetu, moju ženu Daroslavu, i tako smo udvoje držali se svog praktičnog moralnog kodeksa“
Pismo Meše Selimovića jeste njegov „testament“ koji je jednom prilikom ispisao.
U bolnici na običnom papiru, negde blizu ponoći, Selimović piše svoju oporuku ovako:
“Pišem ovo dok sam pri snazi i punoj svijesti, čak bez straha, bez ijednog afekta, miran i sabran, kao trgovac koji pravi bilans u svome poslu. Nisam poštovao račun za života, činim to sada kad je suđeno.
Živio sam svakojako, ali većinom pošteno, a to me ispunjava zadovoljstvom. Kažem većinom, jer se dešavalo da načinim i nepoštenu stvar, kao i većina ljudi, mada nikome nisam nanio zlo, bar ne ozbiljno. Patrijarhalno vaspitanje, a docnije komunistički moral (ili ono što sam ja pod tim zamišljao), tjerali su me da mislim o drugim ljudima, a radije sam pristajao na svoju štetu, nego na tuđu. (Ista takva su i moja djeca, dvije kćerke, blesave od poštenja, moralne po svaku cijenu.) To me često stajalo spokojstva i sigurnosti, ali sam uvijek više volio da budem prevaren, nego pokvaren, više sam volio da ispadnem naivan nego surov. (Takve će biti i moje kćerke, i to mi je drago.)
Čudo se desilo da sam našao najboljeg čovjeka na svijetu, moju ženu Daroslavu, i tako smo udvoje držali se svog praktičnog moralnog kodeksa, ali koji nas je ispunjavao ogromnim zadovoljstvom.
… Želim da Darka, Maša i Jesenka žive u Beogradu, jer u Bosni ima ljudi koji su kivni na moje držanje, na moju nezavisnost i na moj uspjeh, pa bi se mogli sitno osvećivati mojoj porodici (mada je daleko više onih koji su me voljeli: ne kažem ovo napamet). Važno je da se uklone i radi toga što su sve tri neotporne i pretjerano osjetljive pa bi se bez potrebe namučile ostajući u sredini u kojoj pojedinci ne praštaju ako se neko izdigne i za santimetar. Ja sam se mogao nositi sa svakim, one ne mogu ni sa kim.
Niti treba…”
Meša Selimović je preminuo 11.07.1982. godine. Počiva u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju.
Leave A Comment