SREDOKRAJ
Niko od nas ne zna gdje mu je taj „sredokraj“. Mi znamo za livade, njive, pašnjake, ali ne znamo gdje je taj kraj što je „sred“.
U naše selo dođe jednoga ljeta čovjek iz varoši, kažu iz Sarajeva. Visok, mršav, crn, u crnom odijelu, sa velikim šeširom i naočarima. Govorio je polako, biranim riječima, a kad se nasmije, kao da se samo nasmiješe usne, oči ostaju iste.
Sjedio je po cijeli dan pod orahom kod naše meane, pijuckao kafu i pušio duge cigarete. Ljudi su ga znatiželjno gledali, ali niko se nije usuđivao da ga pita šta traži. Neki su govorili da je došao da kupuje zemlju, drugi da traži nekoga svoga iz davnina izgubljenog, a bilo je i onih što su tvrdili da je došao zbog kakvog posla sa vlastima.
Jednoga dana, dok smo se okupljali oko meane, čovjek reče:
— Vi ste dobri ljudi, a ja sam prošao pola svijeta. Vidio sam i dobra i zla. A sad sam došao ovdje da se odmorim.
Niko ništa ne reče. Samo ga je stari Rade, koji je znao ponešto iz knjiga, upitao:
— A gdje vam je sredokraj?
Čovjek se nasmije.
— Sredokraj? To je ono mjesto gdje se čovjek smiri, gdje mu je sve potaman, ni previše ni premalo.
Rade klimnu glavom, a ostali se pogledasmo. Niko od nas ne zna gdje mu je taj „sredokraj“. Mi znamo za livade, njive, pašnjake, ali ne znamo gdje je taj kraj što je „sred“.
On ostade kod nas još neko vrijeme, pa jednog jutra nestade. Niko ga nije vidio otići. Samo na stolu pod orahom osta prazna šoljica od kafe i opušak duge cigarete.
Do dana današnjeg, kad prođem pored tog oraha, pomislim na njega i na to njegovo „sredokraj“. I pitam se — je li ga on našao, ili ga i dalje traži negdje daleko.
Leave A Comment