PRODUŽNI ROK ZA LJUBAV

naše sunce

Govorimo, naposletku, bez meteža i buke.
Govorimo, naposletku, pogledom i stiskom ruke.
Govorimo, naposletku, jezikom kojim se voli.
Govorimo, naposletku. Kao da ništa ne boli.
Govorimo, naposletku. Još taj jedan trenutak.
Govorimo, naposletku. Da iznenadimo sutra.
Govorimo, naposletku, o sećanju na slatke tajne.
Govorimo, naposletku, kao da nekad još traje.
Kada bure i bubnjevi konačno potpuno polude
Govorimo, naposletku, kao da smo tek na početku.

NAŠE SUNCE, NAJTOPLIJE, JULSKO…

Naša ljubav, uspomena, seta.
Naša ljubav, kao filmsko platno.
Naša ljubav, kuća na kraj sveta,
U vremenu prekasno i rano.

Pesma naša na usnama gasne.
Najbolje dane ne pominjem naše,
Ni zvezdane noći duge i strasne,

Nit najveće boli, nit što srcu paše.

Naše ništa, svih duginih boja.
Naše ništa, polja lavande.
Naše ništa, sve što ima smisla,
Na liniju kada ređam godine.

Biju bitke dani kalendara.
Čežnja se sama o sebi stara.
Priča o nama, i dok se gasi,
Sama se iz sebe ponovo stvara.

Naše tiho, naše nerečeno.
Naše tiho, sve neučinjeno.
Naše sunce, najtoplije, julsko…
I dan koji traje jako dugo…