SIROMAH
Jednog dana, kad je zima stegla i kad je glad već zavladala kućom, otac donese iz šume naramak suvih grana. Spustio ga pred prag, obrisao čelo i seo…
Bio je siromašan, veoma siromašan. Njegova kuća beše niska, pokrivena slamom, s jednim prozorom i dimnjakom što se krivio kao suva grana. U toj kući živelo je šestoro gladnih usta, a samo njegove ruke hranile su ih.
Svitanja ga nalažahu na njivi, u njivi ili u šumi, a noći na pragu, zamišljenog, dok je žena kraj ognjišta kuvala ono malo što bi se našlo: pregršt pasulja, par krompira, koru hleba.
Deca su bila bosa, krpama obavijena. Najmanje bi se igralo u prašini, a starije dvoje gledalo su u oca kako radi, pa bi mu i sama htela pomoći, ali im snage nije bilo.
Susedi su ga žalili, ali mu niko nije mogao pomoći – i sami su bili siromašni. Ipak, znali su reći: „On je pošten, ne krade, ne moli, sam se muči i sam se bori.“
Jednog dana, kad je zima stegla i kad je glad već zavladala kućom, otac donese iz šume naramak suvih grana. Spustio ga pred prag, obrisao čelo i seo. Deca su ga opkolila, tražila hleba. Žena ga pogleda ćutke.
On spusti ruke na kolena, pogne glavu i ostade tako. U tom času izgledao je veći od svih bogataša: jer imao je srce koje je volelo i trpelo, a to je bogatstvo koje se ne meri ni zlatom ni žitom.
Leave A Comment