I CAR I MUČENIK
Sama pojava Cara-Mučenika je izvor inspiracije za sve pravoslavne hrišćane, ali to je samo deo pravoslavnog značaja cara Nikolaja II.
„I sad znate šta zadržava da se ne javi u svoje vreme. Jer se već radi tajna bezakonja, samo dok se ukloni onaj koji sad zadržava. Pa će se onda javiti bezakonik, kog će Gospod Isus ubiti duhom usta svojih, i iskoreniti svetlošću dolaska svoga“…. . (2. Sol. 2:7).
Ono što sprečava pojavu Antihrista, ovog čoveka bezakonja i anarhije, poslednjeg i najmoćnijeg protivnika Gospoda Isusa Hrista i Njegove Crkve, prema učenju Svetog Jovana Zlatoustog i drugih crkvenih otaca, jeste legitimna vlast, izražena i simbolizovana Rimskim carstvom. Ova ideja je našla svoje najviše otelotvorenje u hrišćanskom carstvu: prvo u Vizantiji, kada je Carigrad bio Drugi Rim, a zatim u Pravoslavnom Ruskom carstvu, kada je Moskva postala Treći Rim. Godine 1917, „Konstantinovo doba“ je završeno, Pravoslavno carstvo je uništeno — i svet, počevši od Moskve, bačen je u doba bezakonja i ateizma (a u crkvenom životu, otpadništva) kakvo nikada ranije nije viđeno.
Car Nikolaj II bio je poslednji predstavnik ovog ideala legitimne hrišćanske vlasti, i doba bezakonja je shodno tome počelo njegovim ubistvom. Za pravoslavne hrišćane, međutim, novo doba počinje sa mučenikom, svedokom Pravoslavlja, vernim do kraja svojoj Crkvi i svom svetom pozivu.
Jov Dugotrpljivi, na čiji se dan rodio Car, rekao je u svojoj velikoj patnji o danu svog začeća: Neka tama vlada nad tom noći; neka se ne broji među danima u godini (Jov 3,6).
Noć ubistva cara i njegove porodice bila je strašna.
Ali stari hrišćani su dane koji obeležavaju mučenike dubokoumno nazivali svojim rođendanima. A noć ubistva cara sija u našim umovima kao rođenje na nebu Cara-Mučenika – žrtva za grehe svog naroda.
Ovu ideju potvrđuje i viđenje velikog starca Makarija, mitropolita moskovskog, iz 1917. godine:
San mitropolita Makarija
Video sam polje. Spasitelj je išao putem. Pratio sam Ga govoreći: „Gospode, pratim Te!“ A On, okrećući se ka meni, odgovorio je: „Prati me!“ Konačno, približili smo se ogromnom luku ukrašenom zvezdama. Na pragu luka, Spasitelj se okrenuo ka meni i ponovo rekao: „Prati me!“ I ušao je u čudesni vrt, a ja sam ostao na pragu i probudio se.
Ubrzo sam ponovo zaspao i video sebe kako stojim pored istog luka, a iza njega, iza Spasitelja, stajao je car Nikolaj. Spasitelj je rekao caru: „Vidiš dve čaše u Mojoj ruci: jedna je gorka za tvoj narod, a druga je slatka za tebe.“
Car je pao na kolena i molio Gospoda da mu dozvoli da ispije gorku čašu sa svojim narodom. Gospod je dugo odbijao, ali je kralj uporno molio. Tada je Spasitelj izvadio veliki ugalj iz gorke čaše i stavio ga u kraljev dlan. Kralj je počeo da baca ugalj iz ruke u ruku, i istovremeno je njegovo telo počelo da svetli dok nije postalo potpuno svetlo, poput nekog blistavog duha.
Evo sam se ponovo probudio.
Ponovo zaspavši, ugledah prostrano polje prekriveno cvećem. Usred polja stajao je Car, okružen mnoštvom ljudi, kojima je svojim rukama delio manu. U tom trenutku, nevidljivi glas je rekao: „Car je na sebe preuzeo krivicu ruskog naroda, i ruskom narodu je oprošteno.“
Carev značaj je, naravno, prvenstveno za ruski narod. Ali njegov rang pravoslavnog cara, koji obuzdava dolazak Antihrista, a posebno njegova titula pravoslavnog mučenika, čine ga posebno značajnim za sve pravoslavne vernike.
Srpski narod je svim srcem voleo ruskog cara. Dana 30. marta 1930. godine u srpskim novinama objavljen je telegram u kojem se najavljuje da su pravoslavni stanovnici srpskog grada Leskovca obratili se Sinodu SPC da pokrene pitanje kanonizacije pokojnog ruskog cara Nikolaja II, koji je ne samo bio najhumaniji i najčistiji vladar ruskog naroda, već je zaslužio i duhovnu slavu mučeničke smrti.
Već 1925. godine u srpskoj štampi pojavio se opis sudbine starije Srpkinje koja je u ratu izgubila dva sina i verovala da je i njen treći sin, koji je nestao u akciji, poginuo. Jednog dana, nakon što se usrdno molila za sve poginule u prethodnom ratu, jadna majka je zaspala i sanjala cara Nikolaja II, koji joj je rekao da je njen sin živ i u Rusiji, gde se borio za slovensku stvar zajedno sa svoja dva poginula brata. „Nećeš umreti“, rekao je ruski car, „dok ne vidiš svog sina“. Ubrzo nakon ovog proročanskog sna, starica je dobila vest da je njen sin živ, i nekoliko meseci kasnije, radosno ga je zagrlila, živog i zdravog, vrativši se iz Rusije u domovinu.
U avgustu 1927. godine, beogradske novine su objavile da je ruski umetnik i akademik slikarstva, S. F. Kolesnikov, pozvan da oslika novu crkvu u drevnom srpskom manastiru Svetog Nauma na Ohridskom jezeru. Umetniku je data potpuna kreativna sloboda da ukrasi unutrašnju kupolu i zidove.
Dok je izvodio ovaj rad, umetnik je došao na ideju da na zidovima crkve naslika lica petnaest svetaca, raspoređenih u ovalne oblike. Četrnaest lica je odmah naslikano, ali mesto za petnaesto je dugo ostalo prazno, jer je neki neobjašnjiv osećaj naterao Kolesnikova da odloži. Jednog dana, u sumrak, Kolesnikov je ušao u crkvu. Dole je bilo mračno, a samo je kupolu probijao zrak zalazećeg sunca.
Sve oko crkve delovalo je natprirodno i posebno. U tom trenutku, umetnik je video kako prazan oval koji je napustio oživljava, a iz njega, kao iz rama, viri tužno lice cara Nikolaja II. Zapanjen čudesnim pojavljivanjem mučenog ruskog cara, umetnik je na trenutak stajao kao ukopan u mestu, obuzet nekom vrstom utrnulosti.
Zatim, kako sam Kolesnikov opisuje, inspirisan molitvenim impulsom, postavio je merdevine uz oval i, ne koristeći ugalj da ocrta čudesno lice, počeo je da ga ocrtava samo četkama. Kolesnikov nije mogao da spava cele noći, i čim je svanulo, otišao je u crkvu i, do prvih jutarnjih zraka, već je sedeo na vrhu merdevina, radeći sa žarom koji nikada ranije nije poznavao. Kako sam Kolesnikov piše: „Slikao sam bez fotografije. Video sam pokojnog cara nekoliko puta u svoje vreme, i njegov lik mi se urezao u sećanje. Završio sam svoj rad i ucrtao ovu ikonu-portret: Sveruski car Nikolaj II, koji je primio venac mučeništva za blagostanje i sreću Slovena.“
Ubrzo je u manastir stigao general Rostić, komandant Bitoljskog vojnog okruga. Nakon posete crkvi, dugo je gledao Kolesnikovljevu sliku pokojnog cara, suze su mu se slivale niz obraze. Zatim, okrećući se umetniku, tiho je rekao: „Za nas Srbe, ovo je i uvek će biti najveći, najpoštovaniji od svih svetaca.“
Sama pojava Cara-Mučenika je izvor inspiracije za sve pravoslavne hrišćane. Ali to je samo deo pravoslavnog značaja cara Nikolaja II. Njegova sopstvena pobožnost i hrišćanski karakter, i njegova aktivna uloga kao cara u promociji istinskog preporoda pravoslavlja, čine ga poslednjim i jednim od najvećih predstavnika pravoslavne monarhijske tradicije, čiji je pad (kako i sami svedočimo) zaista uveo u doba bezakonja.
Sveti Care-mučeniče Nikolaje, moli Boga za nas!
Jeromonah Serafim Rouz
Leave A Comment