BESEDA MITROPOLITA
Kad već stojimo u Crkvi, treba da okrepimo našu vjeru i da gledajući onoga pored sebe, kao što su nas učili drevni mudraci, uvek u njemu vidimo Hrista i vidimo njega kao ikonu Hristovu.
Njegovo Visokopreosveštenstvo Mitropolit nemački g. Grigorije je služio 14. septembra svetu Liturgiju u hramu Svetog Nikole u Kotoru.
Posle čitanja jevanđeljskog začala mitropolit Grigorije je besedio:
– Draga braćo i sestre, čuli smo jedno čudesno Jevanđelje i naravno da nama ljudima to često nije sasvim jasno i mi zato istražujemo i ispitujemo Pisma i učimo se od onih koji su bili nadahnuti Duhom Božjim. Danas se u ovom odjeljku koji smo pročitali kaže: „I uđe u sinagogu u dan subotnji kao što je bio običaj“. I mi smo, danas, braćo i sestre, došli u Crkvu u dan nedjljni, kao što je običaj. I tamo u sinagogi, čitali su Pismo. On je čitao Pismo, Isus iz Nazareta, Hristos. I pročitao je jednu reč koja glasi „Duh Gospodnji je na meni“, i kad je tu reč pročitao rekao je onima, koji su se tu sabrali, da je upravo On taj o kome govori Pismo. I oni su gledali u Njega s čuđenjem i govorili sebi: „Pa mi Njega znamo, pa On je iz Nazareta, odavde, odakle smo i mi. On je iz kuće onoga Josifa, drvodelje“. Ali nisu znali da je On Hristos, nisu prepoznali da je On Taj na Kome je Duh Gospodnji.
A Hristos znači pomazanik. Pomazanik opet znači Onaj koji je obdaren darom Duha Svetoga, ispunjen Duhom životovornim. Ali ovaj Pomazanik nije došao radi sebe, da uzvisi sebe, nego je došao radi drugih, da podigne one koji su bolesni, nemoćni, siromašni, zarobljeni, one koji su potlačeni. On ne trži slavu svoju i slavu za sebe, nego traži da uzdigne druge, da podigne one koji su pali i koji su nemoćni i zato On kaže: „Propovedam vam prijatnu godinu Gospodnju, kao što je pisano u Pismu“. A to se odnosilo na jubilarnu godinu. U Starom zavetu, i danas u jevrejskom narodu, postoji takozvana jubilarna godina. To je godina kad se dugovi opraštaju. Kad se zarobljenici puštaju, kad se robovi oslobađaju i kad zemlja počiva, a On kaže: „Ja vam propovijedam prijatnu godinu“, godinu Gospodnju, jubilarnu godinu, koja nije kalendarska, nego je jubilarna godina onda kada je On s nama. Kada je On s nama oslobađaju se robovi, oprašatju se gresi, isceljuju naše nemoći i naše bolesti. Za nas je, braćo i sestre, jubilej uvek prisustvo Njegovo i mi danas u ovoj našoj Crkvi stojimo i čitamo Pismo i isto smo zagledani jedni u druge, i u to Pismo, i isto tako ne verujemo, kao što nisu ni onda vjerovali da je to On, da je to Mesija i Spasitelj. Zašto nisu verovali? Zato što ljudi ne mogu da poveruju da Bog jeste obukao naše telo i da Bog hoće i može da počiva u svakome od nas i da u tom običnom čoveku koji je stojao pred njima, kako su Ga oni videli, može biti Spasitelj sveta.
Tako i mi isto danas, nakon dve hiljade godina i više, nikako da poverujemo da Bog može biti u običnom čoveku, nego samo tražimo nekog neobičnog čoveka, da živi u pećini, da ima ogromnu bradu ili kosu ili da čudno priča ili da se čudno ponaša, pa onda je možda u njemu neka harizma. Ne možemo da poverujemo da je harizma u svakome od nas, da je dat svakome dar, da smo svi pomazanici, da smo svi zapečaćeni darom Duha Svetoga još onoga dana kad smo se krstili. To je ono što je naša slaba vera, braćo i sestre. Zato, kad već stojimo u Crkvi, treba da okrepimo našu vjeru i da gledajući onoga pored sebe, kao što su nas učili drevni mudraci, uvek u njemu vidimo Hrista i vidimo njega kao ikonu Hristovu. Da ne govorimo o tome „ja znam njegovog ćaću“ ili „ja znam kakav je on“, „znam ja njegovo poreklo“ ili „znam ja odakle je on“. Nego da govorimo u sebi, u svom srcu, u svom umu: „U njemu je Hristos, on je ikona Hristova“. „Povredim li njega, povrediću Hrista.‘ Eto tako nam Hristos prijatnu godinu propoveda. Kad bismo mi tako živeli i tako gledali jedan drugoga, mi bismo uživali u prijatnoj godini Gospodnjoj, i svako naše juče bilo bi sutra i svako naše juče, koje postane sutra, bilo bi Božije danas u našim srcima.
Eto, braćo i sestre, zašto idemo u Crkvu. Ne da bismo danas samo tu odstojali i odslušali službu, nego da bismo se podsetili da smo ikone Božije, da bismo se podsetili kakvu nam to prijatnost donosi Gospod. Prijatnost koja se ne može opisati rečima. Da smo mi ikone i slike Božije i da je Onaj, kroz Koga je sve stvoreno, i mi sami, postao jedan od nas i da je radi nas i radi našega spasenja pretrpeo sve, i smrt i da je vaskrsao i da je seo sa desne strane Oca i da će opet doći da sudi živima i mrtvima i Njegovom Carstvu neće biti kraja. Braćo i sestre, hvala vam puno za današnju božansku službu, naročito hvala vašem ocu Nemanji, koji mi je omogućio zajedno sa svojim i našim bratom i Mitropolitom, da služimo današnju službu, i da se naučimo ovoj čudesnoj tajni da smo braća i sestre i da smo ikone Božije. Danas je inače, na jedna neobičan i meni drag način, crkvena Nova godina, a za nas, kako rekosmo, nije bitan kalendar, nego je bitno da je Hristos među nama. A kada je Hristos među nama, onda u to stvarno treba da poverujemo. Ne da stojimo tako i samo stojimo i stojimo pa onda izađemo i opet isto. Opet sekiracija, a ne radost zbog toga što smo videli i doživeli, i što je On tu, kao što je bio onog subotnjeg dana u sinagogi. Danas je jednako tu i uvek je tu.
rI još nešto, mi se plašimo blizine Božje, mi se plašimo da je Bog u našem bratu, u našoj sestri. Mi hoćemo da je On daleko, a Sveti Jovan Zlatousti kaže, citirajući Proroka: „Ja sam Bog blizine“ (up. Jer 23,23). Bog je uvijek tu pored tvog srca, pored tebe, brata i sestre. Nemoj da misliš da je On negde na nebu ili na nekoj planeti. On je tu, među nama je i sve vidi i sve zna i sve trpi i sve podnosi i prašta jer je, kako kaže Apostol „milokrvna Njegova ljubav“. Kad bismo se tome naučili, naš život i naše hodanje kroz ovaj svet bila bi prijatna godina Gospodnja. Bože, daj! Amin!
Leave A Comment