KRUGOVI RUŠEVINA

Plamen ga je obavio, ali ga nije opekao. I tada je, u tom trenutku, shvatio — sa užasom i sa olakšanjem — da je i on sam bio san nekog drugog.

Niko na svetu nije znao njegovo ime, niti nameru s kojom je došao u šumu, gde su ruševine spaljenog hrama pokrivale obalu reke, zaboravljene od bogova i ljudi. Pod tim kamenjem čovek se smestio da spava.

ruševina

Bila je zora, i iznad dima i vode viorio se jedan maglovit stub, u kojem su treperila žuta svetla kao da je u njemu bilo jedno sunce razbijeno u komade.

Čovek je sanjao.

Sanjao je da stoji u središtu kružnog amfiteatra, gde su se okupili ljudi koji su ga željno posmatrali. Sanjao je da ih uči, ali lica prisutnih bila su lica maski, i on nije mogao da im razazna crte.

Ali nešto ga je gonilo da nastavi, da ponavlja pred njima svoje reči, sve dok se i sam ne umorio od sopstvenog glasa.

Probudivši se, shvatio je da je zora, i da je stvarnost još uvek tu — magla, reka, kamenje i senka njegovog tela.

Ali znao je i da njegov cilj nije san, nego sanjanje samog čoveka.

Odlučio je da sanja čoveka, i da ga sanja sa potpunom pažnjom, do najsitnijeg detalja, da bi ga zatim mogao oživeti u stvarnosti.

Meseci su prolazili.

Najpre je u snu stvorio srce, koje je osećalo i disalo; zatim vene, krv, kostur i kosu.

Iz noći u noć, dodavao je nove delove bića.

Kada bi se probudio, znao je da je njegova stvarnost senka onoga što stvara u snu.

Posle mnogo meseci rada, sanjani čovek bio je gotov.

Ali još nije disao.

Trebao mu je dah, duša.

Tada se obratio bogu vatre, koji vlada u ruševinama, i zamolio ga da udahne život njegovom snu.

Bog vatre pristade, ali uz uslov da taj stvor nikada ne sazna da je samo iluzija, da je samo senka u nečijem snu.

Čovek pristade, i jednog dana — ili jedne noći — sanjani čovek se probudio.

Živeo je.

I otišao je iz hrama niz reku, da živi među drugim ljudima.

Onda su godine prošle.

Stvaralac je ostario, zaboravljen, u ruševinama koje je vetar još više raznosio.

Jednog dana, čuo je da na jugu postoji čovek koji hoda kroz vatru, a da se ne opeče.

Razumeo je.

Njegovo delo je uspelo.

Njegov san je sada živo biće.

Tada, kad su se nebo i zemlja zatresli, i kada se vatra spustila s planine da spali ruševine, on nije pokušao da pobegne.

Plamen ga je obavio, ali ga nije opekao.

I tada je, u tom trenutku, shvatio — sa užasom i sa olakšanjem — da je i on sam bio san nekog drugog.