ŠOKANTNA PUCNJAVA
Zločini koji potresu društvo često ostavljaju dubok trag u kolektivnom sećanju, a neki od njih postanu simboli izgubljene nevinosti i pitanja na koja nema jednostavnih odgovora.
Jedan takav događaj dogodio se krajem sedamdesetih godina u SAD, kada je tinejdžerka Brenda En Spenser izvršila oružani napad na osnovnu školu u San Dijegu.

Njena hladnokrvna izjava — „Ne sviđaju mi se ponedeljci“ — postala je sinonim za besmisleno nasilje i otvorila rasprave o problemima mladih, mentalnom zdravlju i dostupnosti oružja u Americi.
Šta se tačno desilo?
Ujutro 29. januara 1979. godine, šesnaestogodišnja Brenda En Spenser (Brenda Ann Spencer) otvorila je vatru iz svoje kuće, koja se nalazila preko puta Osnovne škole Grover Klivlend u San Dijegu, Kalifornija.
Naoružana poluautomatskom puškom kalibra 22, koju je dobila od svog oca kao božićni poklon, Spenser je pucala na učenike i osoblje dok su dolazili u školu. Ukupno je ispalila više od 30 metaka, ubivši direktora škole, Bertona Raga (Burton Wragg), i domara, Majka Suhara (Mike Suchar), dok je ranila osmoro dece i jednog policajca.
Napad je potresao čitavu naciju, ne samo zbog uzrasta napadačice i žrtava, već i zbog jezivog razloga koji je Spenser navela za svoje postupke.
Kada ju je novinar upitao tokom opsade policije zašto je to uradila, ona je hladno odgovorila: „Ne sviđaju mi se ponedeljci. Ovo malo oživi dan.“
Odgovor pokrenuo rasprave
Njen ravnodušan odgovor dodao je novi sloj užasa i zbunjenosti već besmislenom činu, pokrenuvši rasprave o nasilju među mladima, mentalnom zdravlju i dostupnosti oružja u Americi.
Spenser je na kraju uhapšena nakon nekoliko sati i kasnije se izjasnila krivom za dva ubistva i napad smrtonosnim oružjem.
Osuđena je na kaznu zatvora od 25 godina do doživotne robije.
Tragedija je izazvala ogromnu medijsku pažnju i čak inspirisala umetničke reakcije, među kojima je najpoznatija pesma grupe The Boomtown Rats – “I Don’t Like Mondays” („Ne sviđaju mi se ponedeljci“), koja je postala mračan podsetnik na to kako trenutak nasilja može proganjati zajednicu — i celu zemlju — decenijama.
pretpostavljam da ćemo u budućnosti isto ovako pisati o Duboni i ribnikaru