Novo lice žene sa sela

BUDUĆNOST ODRŽIVOG ŽIVOTA

Nekada je žena sa sela bila stub doma i društva — tiha junakinja čiji su dani započinjali s prvim pijetlom, a završavali s posljednjim plamenom u ognjištu. Njen život bio je isprepleten s prirodom: oranje, sijanje, žetva, čuvanje djece, briga o stoci, i sve to bez odmora. Iako često neobrazovana, bila je nositeljica mudrosti, običaja i moralnih vrijednosti koje su čuvale selo kao zajednicu.

Piše: Žana Alpeza

Danas, međutim, pred nama stoji novo lice žene sa sela – lice koje više ne nosi maramu, nego mobilni telefon; lice koje sve rjeđe prepoznaje težinu motike, ali vrlo dobro zna koristiti društvene mreže. Promjena je duboka i višeslojna, a razlozi za to nisu jednostavni.

Sociološki aspekt – promjena u vrijednostima i identitetu

Sociološki gledano, društvo je ušlo u proces brze modernizacije i globalizacije. Vrijednosti koje su nekada bile temelj ruralnog života — zajedništvo, skromnost, poštovanje starijih i međugeneracijska solidarnost — polako nestaju. Umjesto njih, na scenu dolaze individualizam, potreba za samopotvrđivanjem i idealizacija urbanog načina života.

 

Mladi se sve više udaljavaju od tradicionalnih uloga, a selo gubi svoj identitet. Žena više ne vidi sebe kao čuvaricu doma, već želi biti „jednaka“ sa ženom iz grada — obrazovana, zaposlena, neovisna i slobodna od teškog fizičkog rada. Taj pomak u identitetu nije nužno negativan, ali postaje problem kad se uz njega odbacuju korijeni i poštovanje prema prošlosti. Tako nastaje jaz između generacija — između onih koji se sjećaju vrijednosti znoja i rada, i onih koji misle da se sreća može kupiti.

Društveni aspekt – utjecaj medija i modernog načina života

Mediji i društvene mreže značajno su oblikovali percepciju žene danas. Sveprisutne slike „savršenog života“, modnih trendova i lakih uspjeha stvorile su pritisak na mlade žene da izgledaju i žive „urbano“. Selo se sve češće prikazuje kao simbol siromaštva i zaostalosti, dok se grad vidi kao prostor mogućnosti i uspjeha.

Tako se rađa osjećaj srama od vlastitog porijekla — nešto što je nekada bilo izvor ponosa, postalo je stigma. Mladi sve rjeđe slušaju savjete starijih jer smatraju da „vrijeme njihovih roditelja više ne vrijedi“. Tradicija, pjesma, narodni običaji, pa i sam rad na zemlji, gube na važnosti jer ih društvo ne nagrađuje ni simbolički ni materijalno.

Ekonomski aspekt – siromaštvo, nezaposlenost i migracije

S ekonomskog gledišta, situacija na selu postala je izrazito teška. Poljoprivreda, koja je nekada bila glavni izvor prihoda, danas je neisplativa. Mladi ljudi ne vide perspektivu u radu koji zahtijeva puno truda, a donosi malo zarade. Mnogi odlaze u gradove ili u inozemstvo, ostavljajući sela pusta i starije same.

Žene sa sela često su ekonomski ovisne, bez stalnih primanja i socijalne sigurnosti. Nedostatak infrastrukture, prijevoza, vrtića i zdravstvenih usluga dodatno otežava život. One koje bi željele ostati i raditi na zemlji, suočavaju se s birokratskim preprekama i nedostatkom podrške.

Sve to dovodi do osjećaja bespomoćnosti i gubitka motivacije. Lakše je otići nego pokušati mijenjati sistem koji ne prepoznaje vrijednost rada na selu. Tako polako nestaje duh zajednice koji je nekoć držao ljude zajedno.

Psihološki i kulturni aspekt – gubitak identiteta i poštovanja

U takvim okolnostima, žena sa sela često se osjeća između dva svijeta. S jedne strane, osjeća pritisak tradicije i očekivanja da ostane čuvarica doma. S druge strane, želi slobodu, priznanje i mogućnosti koje joj nudi moderno društvo. Taj sukob stvara nesigurnost i unutarnji nemir.

Posebno je zabrinjavajuće nepoštovanje prema starijima, koje postaje sve uočljivije. Starije žene, koje su nosile teške godine rata, gladi i rada, sada se osjećaju odbačeno i nepotrebno. Njihova iskustva više nitko ne traži, njihova mudrost više nije „na cijeni“. U društvu koje cijeni mladost i izgled više od iskustva i dobrote, takve žene polako nestaju – ne samo fizički, već i simbolično.

Zaključak – povratak korijenima, ali s pogledom naprijed

Novo lice žene sa sela ne mora biti lice koje se odreklo tradicije. Naprotiv, može biti lice žene koja zna spojiti staro i novo – koja razumije tehnologiju, ali i zna kada se sije, koja cijeni obrazovanje, ali poštuje i zemlju iz koje potječe.

Vrijeme je da društvo ponovno prepozna vrijednost tih žena. Da se selo ne vidi kao prošlost, već kao budućnost održivog života. Da se uči od onih koje su znale preživjeti bez interneta, ali s ljubavlju, trudom i zajedništvom.

Jer dokle god postoji ijedna žena koja zna prepoznati miris svježe pokošene trave, koja s ljubavlju mijesi kruh i s ponosom čuva uspomene svojih predaka – dotle selo neće nestati.

A s njim ni žena koja je, unatoč svemu, ostala najjači temelj svakog doma.