SLOVO SVETITELJA
Sveti Amvrosije podseća na one dane Crkve, kada su vernici živeli u istinskom jedinstvu duha i srca, deleći sve što imaju kao braća u Hristu.
U knjizi Dela Apostolskih čitamo da je pobožnost naroda pod nadzorom Apostola bila toliko velika, a prva hrišćanska zajednica toliko procvetala, da, primivši veru, niko više nije čuvao svoj dom samo za sebe i ništa nije smatrao svojim, već je sve bilo zajedničko po pravu bratstva (secundum ius fraternitatis).
Oni koji ispovedahu jednu veru imahu među sobom zajedništvo (communio) i u životu, to jest — kod onih koji imahu jednu veru, imaše i jedno imanje; a kod onih kod kojih beše Hristos zajednički — i troškovi behu zajednički.
Jer pobožni ljudi smatrahu za prestup ne učiniti učesnikom svog imanja onoga ko učestvuje s njima u blagodati; stoga su se, kao braća, svime zajedno koristili.
Bratstvo u Hristu je nesravnjivo bolje od bratstva po ploti (fraternitas secundum carnem), jer bratstvo po ploti sastoji se samo u telesnom srodstvu, a bratstvo u Hristu — u jednomišlju i jednodušnosti, kako je napisano:
„A u naroda koji je poverovao bilo je jedno srce i jedna duša“ (Dap 4, 32).
Stoga je istinski brat (verus frater) onaj ko nam je srodan ne toliko po telu, koliko po duši. Istinski brat je, govorim, onaj kod koga sa bratom postoji jedan duh i jedna volja.
Tako je bratstvo u Hristu (kako sam već rekao) bolje od bratstva po ploti. Braća po ploti ponekad su u zavadi među sobom, a braća u Hristu su uvek u miru među sobom. Prvi ponekad sa zavišću dele zajedničku imovinu; ovi uvek se sa radošću žrtvuju jedan za drugog i žrtvuju svoju svojinu. Prvi često preziru u društvu i srodnike, a drugi često primaju i tuđe.
Takva (kako sam već rekao) beše pobožnost hrišćana u vreme Apostola, da niko od njih nije nazivao svoj dom svojim i niko ništa nije prisvajao sebi, kao što Apostol Luka kaže:
„I niko nije govorio da je što od njegovog imanja njegovo lično, nego im je sve bilo zajedničko“ (Dap 4, 32).
Stoga među njima nije bilo nijednog siromaha (pauper — dosl. siromah, potrebit, onaj bez imetka, prim. prev.). Blagosloven je, dakle, taj narod koji, imajući mnoge bogate u Hristu, nije imao nijednog siromaha u ovozemaljskom životu, i koji, razmišljajući o večnom bogatstvu, oslobađaše braću svoju od privremene sirotinje.
Jer su, kao što Pismo kaže, prodavali imanja i domove svoje, a cenu prodatog polagali k nogama Apostola, da bi se svakom obezbedilo ono u čemu je imao potrebu (Dap 4, 34–35).
Vidite veru svetih ljudi — kako su se zarad Hrista odricali svoje imovine i ništa sebi nisu ostavljali. Jer se nisu starali da sami ne budu gladni, već se starali da drugi ne osećaju glad.
Takva beše pobožnost naroda pod nadzorom Apostola!
Da li u sadašnje vreme nalazimo išta slično? Naravno, Hristos je isti. Isti je Hristos, ali nije isto srce. Ista je vera među narodom, ali više nema te velikodušnosti. Jedan ne misli o sirotinji drugoga, tako da se ispunjava ono što Apostol kaže:
„Jedan gladuje, a drugi se napija“ (1 Kor 11, 21).
Jer mnogi hrišćani ne samo da ne daju od svog, već još otimaju tuđe. Ne samo što ne prinose svoje bogatstvo k nogama Apostola, već i bratiju svoju odvraćaju od nogu sveštenika.
Nastupilo je vreme o kojem piše blaženi Apostol:
„U poslednje dane umnožiće se bezakonje i ohladiće ljubav“ (Mt 24, 12).
Jer sada se umnožio greh otuđenosti, koji je ranije nestajao od velikodušnosti, i ohladela je bratska ljubav, koja je nekad bila raspaljena Hristovom ljubavlju.
U vreme Apostola vladala je bratska ljubav, tako da u zajednici verujućih nije bilo siromaštva; a sada je takva hladnoća među hrišćanima, da jedva pronađemo jednog bogatog.
Ovde pod bogatim razumem ne toliko po imanju, koliko po delima. Jer Apostol reče:
„Neka budu bogati dobrim delima“ (1 Tim 6, 18).
On htede da se u zajednici verujućih smatra bogatim onaj ko je bogat u Hristu.
A svedočanstvo da u vreme Apostola nije bilo nijednog siromaha pokazuje nam da su tada imali toliku blagodat vere, da svi preobilovahu nebeskim bogatstvom.
U sadašnje vreme među hrišćanima retko nalazimo bogatog, iako su mnogi u domovima bogati zlatom, u Crkvi su siromašni u dobrotvornosti.
Jer kada pomažu siromasima ne toliko koliko mogu, ono što prinose biva neprimereno Bogu, a ono što zadrže ne nasiti njih.
Tako reče Gospod Kainu, kada je ovaj prinosio žrtvu:
„Nećeš li biti mio, kad dobro činiš? A kad ne činiš dobro, greh je na vratima“ (Post 4, 7).
Tako i ti, hrišćanine, nepravedno deliš kada iz velikog bogatstva više zadržavaš za stomak nego što daješ Gospodu.
Tako i Ananija, spomenut u knjizi Dela Apostolskih, mislio je da pravedno prinosi; ali, bivajući nepravedno podeljeno, izgubi i onaj novac koji je prinosio, i onaj koji je ostavio kod kuće — izgubi ne samo novac već i spasenje.
Jer kada je ukrao deo od obećanog, istovremeno bi osuđen, jer je lagao pred Bogom u svom obećanju; u obmani, jer se odlučio da sakrije deo od celokupnog dara.
Jer Apostol Petar reče o njemu:
„Nije ljudima lagao, nego Bogu“ (Dap 5, 4).
Dakle, braćo, ako je Ananija osuđen zato što nije predao sve što je obećao iz svog imanja, šta će biti sa onim ko ne želi da preda obećano drugima?
Stoga, braćo, ne zanemarujte ono što ste obećali Bogu kada ste prvi put primili blagodat vere (gratia fidei).
U našem gradu ima mnogo stranaca i doseljenika; činite ono što ste obećali, da vam, kao Ananiji, ne bude rečeno:
„Lagao si, ne ljudima, nego Bogu.“
Leave A Comment