POSLEDNJI ČAS

Kad je sat otkucao podne, čula se truba pruskih vojnika. Gospodin Hamel je prebledeo. Ustao je, okrenuo se tabli i, drhtećom rukom, napisao velikim slovima…

Toga jutra sam kasnio u školu i silno sam se bojao da ću dobiti ukor, jer nimalo nisam znao lekciju o participima. Sve vreme sam trčao, ali mi se činilo da me noge ne slušaju. Kad sam prolazio pored pilane, video sam grupu ljudi okupljenih oko oglasne table; ali nisam se zaustavio. Mislio sam da će još biti vremena da pogledam šta ima novo.

poslednji čas

Kad sam stigao do škole, umesto uobičajene buke, čuo sam neobičnu tišinu. Uvek bi, pre nego što učitelj uđe u razred, učenici glasno ponavljali lekcije, lupali klupama, otvarali i zatvarali knjige. Sada se nije čulo ništa. Prošao sam pored otvorenih vrata i ugledao čudan prizor.

Na poslednjim klupama, gde su obično sedeli najnevaljaliji đaci, sedeli su stari ljudi iz sela, ozbiljni i tihi. Među njima sam prepoznao starog Hojzera, bivšeg gradonačelnika, i poštara. Svi su držali male bukvare u rukama.

A naš učitelj, gospodin Hamel, stajao je pored katedre, obučen svečano, u zelenom kaputu, sa malom crnom kapicom, kakvu nikada ranije nije nosio osim na svečanim prilikama. Srce mi je lupalo kao ludo, ali me nije ni pogledao strogo. Samo mi je tiho rekao:

— Uđi, Franče, i sedi.

Seo sam na svoje mesto i tek tada primetio da je na tabli velikim slovima ispisano:

„ŽIVELA FRANCUSKA!“

Gospodin Hamel nas je pogledao sve redom, pa je rekao:

— Deco, ovo je moj poslednji čas.

U razredu je nastala potpuna tišina.

— Od danas — nastavio je — u školama Alzasa i Lorene predavaće se samo nemački jezik. Naredba je stigla juče iz Berlina. Zato su danas ovde i vaši roditelji i stariji ljudi iz sela, da prisustvuju ovom poslednjem času francuskog jezika.

Nikada u životu nisam toliko požalio što nisam učio. Sve one reči, sva pravila, koja su mi izgledala dosadna, sada su mi bila dragocena kao zlato.

Gospodin Hamel govorio je o francuskom jeziku s nekom posebnom toplinom. Rekao nam je da je to najlepši jezik na svetu, najjasniji i najlogičniji, i da ga moramo čuvati jer narod koji izgubi svoj jezik izgubi i dušu.

Zatim smo počeli s pisanjem. Nikada nisam pisao tako pažljivo. Činilo mi se da svako slovo ima težinu. Čak su i mali prvaci pisali ćutke, a kroz prozor se čuo samo tihi šum lišća.

Kad je sat otkucao podne, čula se truba pruskih vojnika. Gospodin Hamel je prebledeo. Ustao je, okrenuo se tabli i, drhtećom rukom, napisao velikim slovima:

„ŽIVELA FRANCUSKA!“

Zatim se okrenuo prema nama, podigao ruku kao da želi još nešto da kaže, ali nije mogao. Samo je pokazao prema vratima.

— Gotovo je — rekao je.

I mi smo izašli, ćutke, noseći u srcu nešto što nismo umeli da izrazimo rečima.