JEDAN PRAVEDNIK

Ne genije, ne heroj, ne svetac — već jedan pravednik, kakvih je malo, a bez kojih svet ne može da stoji.

U jednom gubernijskom gradu živeo je čovek koga su svi poznavali, ali koga niko nije umeo da ceni kako treba. Nije bio ni bogat, ni ugledan, niti naročito učen. Bio je sitni činovnik, skromnog izgleda, tihog glasa i neupadljivog ponašanja. Živeo je sam, povučeno, i niko se njime nije posebno bavio.

pravednik

A ipak, taj čovek bio je pravednik.

Nije se on tako nazivao, niti je ikada govorio o svojoj čestitosti. Naprotiv — često je izgledao nespretno, čak i pomalo glupo u očima drugih, jer nije umeo da se „snađe“. Nije znao da podmiti, da zažmuri, da prećuti ono što se ne sme reći naglas. Govorio je istinu čak i onda kada mu je to donosilo štetu.

Radio je u službi u kojoj su se svakodnevno susretali sitni i krupni prestupi. Njegove kolege su znale kako se takve stvari rešavaju: uz malo lukavstva, uz poznanstva, uz ćutanje. On to nije umeo. Kad bi mu na sto došao papir koji je kršio zakon ili savest, on ga nije potpisivao.

— Ne mogu — govorio bi tiho. — Ovo nije po pravdi.

Zbog toga su ga pretpostavljeni gledali sa neodobravanjem, kolege sa podsmehom, a neki čak i sa zluradošću. Govorili su da je tvrdoglav, nepraktičan, da ne razume život. Savetovali su mu da bude „razumniji“, da misli na sebe.

Ali on nije umeo drugačije.

Jednom prilikom ponuđeno mu je unapređenje. Sve je bilo već dogovoreno, ali je bilo potrebno da zatvori oči pred jednom očiglednom nepravdom. On je odbio. Unapređenje je dobio drugi.

Drugi put mogao je da se obogati sitnom prevarom. Odbio je. Ostao je siromašan.

Treći put mogao je da spase sebe, a da drugog čoveka gurne u propast. Izabrao je da kaže istinu — i izgubio je službu.

Ljudi su odmahivali glavom.

— Budala — govorili su. — Takvi ne opstaju.

On se, međutim, nije žalio. Radio je šta je mogao, živeo skromno, pomagao drugima kad god je imao priliku. Nije tražio zahvalnost i nije očekivao nagradu. Činio je ono što je smatrao ispravnim, jer drugačije nije umeo.

Kad se razboleo, malo ko je to primetio. Kad je umro, na sahrani je bilo svega nekoliko ljudi. Nije bilo govora, ni počasti, ni spomena u novinama.

Ali posle njegove smrti, u kancelariji se još dugo pričalo o njemu. Ne zato što je bio važan, već zato što je bio drugačiji. Neki su se setili situacija u kojima je mogao da ih izda, a nije. Drugi su shvatili da su, zahvaljujući njegovom „nepopustljivom poštenju“, izbegli nepravdu.

I tek tada su neki, tiho i stidljivo, počeli da govore:

— Bio je pravedan čovek.

Ne genije, ne heroj, ne svetac — već jedan pravednik, kakvih je malo, a bez kojih svet ne može da stoji.