JEDAN ZNAK

Na sredini praga, na mestancu gde nikada ništa ne ostaje — jer promaja sve odnese — ležalo je jedno pero.

Miloš je bio čovek od koga niko ne bi očekivao da se slomi. Ceo život je nosio težine kao da mu je to prirođeno: brigu o porodici, dugove, oskudicu, smenu poslova, bolesti majke — sve je to uvek nosio ćutke, kao neko ko je naučio da „muškarci ne plaču”. Ali jedne zime, kada se činilo da se sve urotilo protiv njega, i kad se poslednja nada urušila, njegova snaga je prvi put popustila.

pero

Bilo je hladno, kasno veče, sneg je padao sitan i gust, i u tom bledom svetlu ulične lampe Miloš se vratio kući sa osećajem da je pao na samo dno. Posao koji mu je bio jedina sigurnost — izgubio je. Novca za račune više nije bilo. A ono malo nade što je čuvao, nestalo je kao dah na hladnom staklu.

Sedeo je na staroj stolici u predsoblju, u jakni koju nije ni skinuo, i prvi put posle mnogo godina oborio glavu i zaplakao.

Nimalo glasno — samo suze koje teku bez pitanja.

Šapnuo je, ne moleći, nego samo priznajući:

— Gospode… ne mogu više. Pomiluj me ako je Tvoja volja.

Nije očekivao odgovor. Ni čudo. Ni znak.

Samo je želeo malo mira, bar za tu noć.

Kada je posle dužeg vremena ustao i otvorio vrata da unese drva, zastao je u nedoumici.

Na sredini praga, na mestancu gde nikada ništa ne ostaje — jer promaja sve odnese — ležalo je jedno pero.

Belo, čisto, toliko nežno da se činilo da će se raspasti ako ga udahneš. A oko njega — ništa.

Ni trag ptice, ni otisak, ni kap vlage. Samo pero na mestu gde su mu malopre padale suze.

Podigao ga je polako, bojeći se da ga prstima ne umrlja. Bio je običan čovek, ne sklon velikim tumačenjima, ali u tom trenutku kroz njega je prošla toplina koju godinama nije osetio. Ne kao čudo koje zapanjuje — nego kao uteha koja šapne:

„Nisi sam.”

Nije znao da objasni zašto, ali te noći je mirno zaspao, prvi put posle mnogo meseci.

Sutradan, kada je prišao crkvi da upali sveću, prišao mu je stariji sveštenik, onaj tihi, koji retko govori ako ga ne pitaš. Samo ga je pogledao u oči, kao da je znao nešto što nije trebalo da zna, i rekao:

— „Ima trenutaka kada Bog pošalje odgovor na način da ga čovek ne prestravi. Ponekad je to reč, ponekad tišina… a ponekad samo pero. Anđeli ne moraju da se vide da bi se znalo da su bili tu.”

Miloš je samo klimnuo. Nije pričao. Nije ni mogao.

Ali od tog dana nešto se u njemu promenilo.

Počeo je opet da traži posao, ali bez onog unutrašnjeg beznađa. Počeo je da se moli kratko, jednostavno, onako kako mu je srce nalagalo. I svaki put kad bi se obeshrabrio, pogledao bi ka polici gde je stajala mala kutija sa perom — i setio bi se noći kada je mislio da je sasvim izgubljen, a zapravo je bio primećen.

Ne zna se odakle je pero došlo.

Niti je važno.

Važno je ono što je donelo – podsećanje da je Bog najbliži onda kada čovek pomisli da je potpuno sam.