STAV ISUSOVIH SLEDBENIKA

Daćemo podroban i iscrpan odgovor na pitanje: Zašto hrišćanin ne može smatrati Muhameda za istinitog proroka Božijeg?

Zašto hrišćani ne smatraju Muhameda za proroka? To pitanje, koje uznemirava mnoge muslimane, najčešće se postavlja hrišćanima, i to neretko u ovakvom obliku: „Evo mi, muslimani, poštujemo Isusa Hrista kao proroka, a vi ne priznajete Muhameda za proroka! Zašto takva nepravda?“.

muhameda za proroka

Ali, mnogo važnije od priznanja poslaništva je priznanje same prirode. A tu stvari stoje upravo obrnuto: mi, hrišćani, priznajemo Muhameda za čoveka, kao i muslimani, a muslimani Isusa Hrista za Boga ne priznaju, kao što Ga priznajemo mi. Stoga, ako mi priznajemo njihovog čoveka – za čoveka, a oni ne priznaju našeg Boga – za Boga, kome više priliči da ukazuje na nepravdu?

Ne ograničavajući se na ovu napomenu, daćemo podroban i iscrpan odgovor na pitanje: zašto hrišćanin ne može smatrati Muhameda za istinitog proroka Božijeg.

Kao prvo, hrišćani ne smatraju Muhameda za proroka zato što je u Božanstvenom domostroju spasenja takva figura – kakva je, saglasna islamu, Muhamed – suvišna.

Pogledajte: Gospod je sa Avraamom sklopio zavet s obećanjem, kroz Isaka sazdao narod posvećen Njemu, obnovio i raširio taj zavet kroz Mojsija, pa onda neprekidno slao male proroke, sve do Jovana Krstitelja, koga je poslao kao Preteču (to jest onoga koji priprema put) pred Hristom. Na kraju javio se Hristos i rekao, da su svi Proroci i Zakon proricali do Jovana (Mt. 11,13) i da posle Krstitelja, proroka-zakonodavaca više neće biti.

Novi Zavet je savršeni završetak i ispunjenje Božanstvene istorije, onako kako je ona izložena u Otkrovenju.

Svemogući Gospod je poželeo da se javi u telu i sa ljudima poživi (Var. 3,38). On je slao proroke da pripreme čovečanstvo za Njegov dolazak. I kada je čovečanstvo bilo spremno, kada se mogao pojaviti na svetu čovek takve čistote kao Djeva Marija, tada se Bog javio u telu (1Tim. 3,16) i savršio Njime zamišljeno delo spasenja ljudi, ustanovivši posredstvom Svetih Tajni principijelno drugačije odnose između čoveka i Boga, pri kojima se svakom otvara mogućnost ličnosnog sjedinjenja sa Svevišnjim. Ničega novog, savršenijeg, ne može biti, jer ne može biti ničega savršenijeg od Boga.

Kakva je onda potreba za novim prorocima? Vreme proroka je prošlo. Proroci su bili neophodni čovečanstvu onda kada se ono nalazilo na početku svog puta ka Bogu, onako kako je vaspitač neophodan maloletnom detetu. No ako se pojavi neko ko bi postavio sebe za vaspitača odraslom četrdesetogodišnjaku i počeo opet da ga povija u pelene, hrani iz kašičice, a za neposlušnost šalje u ćošak, to će izazvati, blago rečeno, nedoumicu, zar ne? Zrelom čoveku vaspitač ne treba. Isto tako i čovečanstvu, koje je dobilo mogućnost ličnog, neposrednog opštenja i života sa Bogom i u Bogu. Onaj ko proglašava sebe za objavljivača Božije volje, pokazuje se kao očigledno neumestan, suvišan. Upravo zato u Novom Zavetu se ne pominju budući novi proroci, koji bi bili poslani od Boga sa osobitom misijom, ali zato postoje upozorenja o tome da će izići mnogi lažni proroci i prevariće mnoge (Mt. 24,11). I još je Sam Gospod upozoravao da su mnogi od onih što nazivaju sebe prorocima, ustvari ovakvi: Laž prorokuju ti proroci u moje ime, nisam ih poslao, niti sam im zapovedio, niti sam im govorio; lažne utvare i gatanje i ništavilo i prevaru srca svog oni vam prorokuju (Jer. 14,14).

Jurij Maksimov