ŠALA

A ja sam se nasmejao, jer sam znao da je ponekad šala ozbiljnija od istine…

Bilo je to za vreme klizanja. Jednog vedrog zimskog dana spustili smo se niz strmu ledenu stazu. Sedeo sam pored nje u malim sankama, i dok smo jurili nizbrdo, vetar nam je sekao lice, a sneg škrgutao pod nogama prolaznika.

šala

— Držite se! — viknuo sam joj.

U trenutku dok su sanke klizile najvećom brzinom, nagnuo sam se ka njenom uhu i tiho rekao:

— Ja vas volim, Nadja.

Vetар je odmah progutao moje reči. Sanke su stale, a ona je bila bleda i zadihana.

— Šta ste rekli? — upitala je.

— Ništa — odgovorio sam. — Samo sam rekao da je hladno.

Sutradan smo ponovo došli. Opet smo se spustili niz stazu, i opet sam u najglasnijem huktu vetra ponovio iste reči. Ona je ćutala, zamišljena, i kada smo stigli dole, dugo je gledala u sneg.

Posle toga, svaki put kada bismo se spuštali, ja bih ponavljao istu „šalu“. Vetar je odnosio reči, ali one su ostajale u njenom srcu. Videlo se kako postaje nemirna, kako želi da ih ponovo čuje, a boji se da pita.

Jednog dana odlučila je da se sama spusti. Gledao sam odozgo kako juri niz stazu. Kada je vetar najjače zavijao, video sam kako se osmehnula.

Godine su prošle. Sada je udata, ima decu. Jednom mi je, smešeći se, rekla:

— Najlepše u mom životu bilo je ono klizanje… i vetar. Ne znam da li ste tada nešto rekli ili mi se samo učinilo.

A ja sam se nasmejao, jer sam znao da je ponekad šala ozbiljnija od istine.