TIŠINA JAČA OD VATRE

Postoje trenuci kada čovek misli da može sve — čak i da izbriše sveto. Ali ponekad se desi da se vatra povuče, a tišina ostane, kao odgovor koji ne traži objašnjenje.

Kada su došli, nisu govorili mnogo. Znalo se zašto dolaze. Vatra je već progutala nekoliko kuća na kraju sela, a red je došao i na staru crkvu, napuštenu godinama. Ljudi su ćutali i sklanjali se u stranu. Niko se nije usuđivao da se suprotstavi.

 

Crkva je bila mala, zidana kamenom koji je potamneo od vremena. U njoj skoro da nije ostalo ničega — osim jedne ikone. Stajala je nakrivo, izbledela, sa napuklim drvetom, ali lice na njoj bilo je mirno, kao da gleda dalje od svega što se dešava.

— Prvo ovo, rekao je jedan od njih, bacivši ikonu na gomilu suvih dasaka.

Plamen se zapalio brzo. Drvo je pucketalo, dim se podizao, ali ikona nije gorela. Boja se nije ljuštila, drvo nije crnelo. Kao da vatra prolazi pored nje, a ne kroz nju.

Dodali su još goriva. Plamen je bio jači, toplota nesnosna. Ikona je ostala ista.

Neko je opsovao. Drugi je rekao da je to trik, vlaga, stara boja. Ali ruke su im drhtale. Jedan od njih se povukao unazad i tiho prekrstio, pa se odmah osvrnuo da vidi da li ga je neko primetio.

Na kraju su odustali. Ne zato što su poverovali — već zato što nisu mogli da objasne.

Sutradan, ikona je vraćena u crkvu. Niko nije rekao ko ju je doneo. Samo se pojavila na istom mestu, očišćena od pepela, mirna kao i pre.

Od tada, crkva više nije bila prazna. Ne stalno. Ne uvek puna. Ali ljudi su dolazili. Sedeli bi u tišini. Neki bi zaplakali, neki se samo zagledali u ikonu.

I niko više nije pokušao da je zapali.

Jer nisu svi znaci tu da bi se objašnjavali. Neki su tu da pokažu granicu — do koje čovek može, a dalje ne.