PRIČA IZ CRKVE

Ponekad se molitva obavlja bez greške, a ipak bez prisutnosti. Tada se u tišini, ne spolja nego u čoveku, pojavi zvuk koraka u oltaru — ne da uplaši, već da podseti gde je pažnja otišla.

Crkva je bila prazna. Ne samo bez naroda — već bez svakog šuma. Jutarnja služba je počinjala rano, i čtec je bio naviknut na tišinu koja tada ispuni hram. Ta tišina mu je nekada prijala. Nekada ga je umirivala. A nekada — razotkrivala.

zvuk koraka

Stajao je na svom mestu i čitao, pravilno, jasno, bez greške. Reči su izlazile iz njega uhodano, kao da ih je telo zapamtilo bolje nego srce. Nije žurio, ali nije ni zastajao. Sve je bilo kako treba.

I baš tada — dok je čitao psalam — učinilo mu se da iza sebe čuje korake.

Ne glasne. Ne teške. Samo blago pomeranje, kao da neko hoda polako, pazeći da ne smeta. Zvuk se nije čuo iz crkve, nego iz oltara.

Zastao je na trenutak. Glas mu se nije prekinuo, ali misao jeste. U glavi mu je prošlo da možda dolazi sveštenik ranije. Ili da je neko od đakona ušao. Nije se okrenuo. Nastavio je da čita.

Koraci su se ponovili.

Ovoga puta jasnije. Dva, tri koraka — pa tišina.

U grudima mu se pojavilo nešto nalik nelagodnosti, ali ne strah. Više osećaj da je uhvaćen u nečemu što nije glasno izrečeno. Čitao je dalje, ali sada brže, kao da želi da završi red.

Posle službe, proverio je oltar. Bio je prazan. Vrata zatvorena. Sve na svom mestu.

Sledećeg jutra — isto.

Koraci su se čuli opet. U istom trenutku. U istom delu službe. Uvek kad bi misao odlutala: na obaveze, na ljude, na ono što ga čeka posle.

Trećeg dana, dok je čitao, namerno je usporio. Obratio je pažnju na svaku reč. Na svaki dah. Na značenje, ne samo na glas.

Koraka nije bilo.

Stajao je mirno. Čitao sporije nego ikad. Prvi put posle dugo vremena bio je svestan da ne stoji sam — i da se služba ne trpi, nego prima.

Od tog dana, koraci se više nisu čuli.

Kasnije je rekao jednom monahu:

— Nisam čuo nekoga ko je došao. Čuo sam sebe kako odlazim.

Monah je samo klimnuo glavom.

Jer, u oltaru se ne čuju uvek koraci onih koji ulaze. Nekad se čuju koraci molitve koja se povlači.

A Bog, kažu, ne viče — nego pusti da čovek sam čuje gde je prestao da stoji.