OTVORENI PROZOR

Framton je gledao u otvoreni prozor, i sada mu se činilo da hladan vazduh ulazi kao nešto zlokobno…

„Moja tetka će sići za nekoliko minuta, gospodine Natel“, reče veoma samouvereno devojčica od petnaest godina. „U međuvremenu, morate se potruditi da me podnosite.“

Framton Natel se trgnu.

otvoreni prozor

„Naravno“, promrmlja on, pokušavajući da zvuči ljubazno, iako nije bio siguran da li mu je više neprijatno zbog toga što mora da razgovara sa nepoznatom devojkom, ili zbog toga što je došao u kuću ljudi koje praktično ne poznaje.

Došao je u seosko mesto da se odmori. Lekari su mu preporučili mir, svež vazduh i što manje uzbuđenja.

Njegova sestra, koja je nekada živela u tom kraju, dala mu je nekoliko preporuka i pisama za lokalne porodice.

„Znate li mnogo o mojoj tetki?“ upita devojčica.

„Jedva nešto“, odgovori Framton. „Moja sestra je pre četiri godine boravila ovde, i dala mi je pismo preporuke.“

„Onda znate praktično ništa“, reče devojčica odlučno. „Samo jednu stvar ne razumem: zašto je taj prozor otvoren?“

Framton pogleda u veliki francuski prozor koji je vodio u baštu. Bio je širom otvoren, iako je napolju bilo prohladno.

„Je li… je li to zbog toplote?“ upita on, pomalo nesigurno.

„Ne“, reče devojčica, a njen glas postade tiši. „Taj prozor je otvoren zbog tragedije. Strašne tragedije.“

Framton se ukoči u stolici.

„Tragedije?“

Devojčica klimnu glavom.

„Pre tri godine, baš na današnji dan, moj ujak i moja dva mlada rođaka otišli su kroz taj prozor u lov. Nikada se nisu vratili.“

Framton proguta knedlu.

„Nikada se nisu vratili?“

„Upali su u močvaru, tamo iza bašte. Bio je to strašan dan, mokar i maglovit. Moja tetka je izgubila muža i oba sina. A ona… ona nikada nije prihvatila istinu.“

Framton je osetio kako mu se stomak steže.

Devojčica nastavi:

„Od tada ona veruje da će se oni vratiti. Svakog dana, u isto vreme, ona otvara taj prozor i čeka. Čeka da se pojave u bašti, sa psom i lovačkom opremom, kao da se ništa nije dogodilo.“

Framton je gledao u otvoreni prozor, i sada mu se činilo da hladan vazduh ulazi kao nešto zlokobno.

„Strašno“, prošapta on.

Devojčica se nagne napred.

„Ponekad ona govori o njima kao da su samo izašli na trenutak. Priča kako će se vratiti, kako će doneti ptice, kako će se smejati. A mi… mi je samo slušamo.“

U tom trenutku, iz hodnika se ču korak, i žena srednjih godina uđe u sobu.

„Gospodine Natel? Kako mi je drago! Nadam se da vas Vera nije zamorila svojim pričama.“

Framton ustade i nakloni se.

„Nipošto“, reče on, iako je osećao da mu srce lupa brže nego što bi smelo.

Žena se okrenu ka otvorenom prozoru.

„Ah, još uvek je otvoren“, reče vedro. „Moj muž i dečaci će se vratiti iz lova svakog trenutka, i ne želim da ih dočekam zatvorenih vrata.“

Framton oseti kako mu se krv sledila.

Žena nastavi, kao da je sve najnormalnije:

„Uvek se vraćaju blatnjavi, i uvek mi ostave mokre tragove po tepihu. Nadam se da će danas bar obrisati čizme.“

Framton nije znao šta da kaže. U grlu mu se stvorila suvoća.

Vera je sedela mirno, sa blagim osmehom, posmatrajući ga.

„Da“, reče Framton, „sigurno…“

Žena poče da priča o vremenu, o lovu, o selu, a Framton je sve vreme gledao u prozor.

I onda — u daljini, u bašti — pojaviše se tri figure.

Dva mladića i muškarac.

Ispred njih trčao je pas.

Nosili su puške i torbe, i smejali se.

Framton se ukoči.

Njegov mozak je odbijao da prihvati ono što vidi.

A onda se seti: Vera je rekla da su nestali u močvari. Da su mrtvi.

Ali oni su išli pravo ka kući.

Pravo ka otvorenom prozoru.

Žena ustade.

„Evo ih!“ uzviknu ona radosno. „Napokon!“

Framton oseti da mu se vid zamutio.

Tri figure su se približavale.

Pas je prvi skočio preko praga.

A onda su muškarci krenuli ka prozoru, kroz koji su, očigledno, uvek ulazili.

Framton nije izdržao.

U paničnom strahu, zgrabio je šešir i štap, i bez ijedne reči izleteo iz kuće.

Iza njega, žena je zbunjeno viknula:

„Gospodine Natel! Gospodine Natel!“

Ali Framton je već trčao niz stazu.

U sobi, žena se okrenu Veri.

„Šta mu bi?“

Vera slegnu ramenima.

„Možda se uplašio psa“, reče ona nevino. „Rekao je da ima strašan strah od pasa. Jednom su ga, navodno, u Indiji gonili čoporom, i jedva je preživeo.“

Žena uzdahnu.

„Kako čudno. A delovao je tako prijatno.“

Vera se nasmeši.

„On je veoma osetljiv.“