IZ ŽIVOTA GENIJA

Ludvig van Betoven pokazuje kako strast i upornost mogu nadmašiti prepreke. Ovo je priča o Devetoj simfoniji i neuništivom duhu umetnika.

Ludvig van Betoven nije bio samo genije klasične muzike – bio je čovek koji je naučio da sluša svet onako kako ga drugi ne mogu.

betoven

Iako je većinu svog života bio gluv, njegovo delo i danas odzvanja u koncertnim dvoranama širom sveta. Ali jedna priča o njemu često iznenadi i najstrastvenije ljubitelje muzike.

Tokom poslednjih godina svog života, Betoven je radio na Devetoj simfoniji, remek-delu koje je trebalo da promeni muziku zauvek. Ali kada je simfonija konačno završena, postojala je neobična prepreka: Betoven nije mogao da je prati dok je orkestar svirao, zbog potpune gluvoće.

Na premijeri u Beču 1824. godine, orkestar je svirao punim žarom, a publika je bila oduševljena – ali sam Betoven nije mogao da čuje ni takt nota.

Najzanimljiviji trenutak desio se kada je dirigent, Mihael Umlauf, okrenuo glavu prema Betovenu kako bi ga pogledao i sinhronizovao tempo. Tada je publika primetila nešto čudesno: genije je mahao rukama, dirigovao muzikom iznutra, potpuno oslanjajući se na sećanje i osećaj ritma.

Kada je orkestar završio poslednju notu, publika je ustala i počela da aplaudira, ali Betoven je još uvek stajao okrenut prema muzičarima, ne shvatajući da aplauz dolazi njemu. Tek kada mu je pevačica prišla i lagano ga okrenula prema publici, videlo se njegovo široko, osvetljeno lice dok je shvatao veličinu svog uspeha.

Ova scena je postala simbol trijumfa ljudskog duha nad fizičkim ograničenjima. Betoven nije samo komponovao muziku – on je demonstrirao da vera u sopstvenu viziju i strast može nadmašiti čak i najteže prepreke. Njegova Deveta simfonija, sa čuvenim „Odom radosti“, danas nije samo muzičko delo; ona je poruka da granice postoje samo u našem umu, a ne u srcu umetnika.

Mnogi zaboravljaju da iza svake note stoji borba, pa čak i humor. Betoven je u svojim pismima često šeretski komentarisao kako ljudi ne razumeju njegovu muziku jer „slušaju ušima, a ne dušom“.

Ova anegdota sa premijere Devete simfonije savršeno ilustruje tu misao: istinska muzika ne dolazi iz zvuka, već iz strasti koja pokreće stvaranje.