IGRAČKA U VETRINI ŽIVOTA

Ponekad bi se pitala: „Da li sam ja osoba sa dušom ili samo programirana igračka napravljena da zadovolji tuđe potrebe?”

U jednoj dalekoj zemlji seljaka živi devojka sa imenom bez lica. Odrasla je u porodici siromašnih ljudi, okružena teškim kamenjem i okrutnim trnjem.

igračka

Njena duša je zategnuta koncima nevidljivih ruku, a njeno okruženje je poput beskonačne galerije slika bez jasnog oblika. Ona svakog dana hoda kroz maglu užurbanih ulica novokomponovanog sveta, čije pesme i dalje ne razume.

Svako mesto za nju je kao paukova mreža u kojoj je prinuđena da navlači kostim šiven po meri tuđih očekivanja, postavljajući sebi dva mučna pitanja: „Koliko je zaista moje pravo da budem individua koja sama bira stvari u sopstvenoj koži? I da li se život kreće isključivo po šinama društvenih normi?”

Svet izgleda kao pozorišna scena gde svako, u većini slučajeva, nesvesno igra ulogu po ko zna kom tekstu. Ljudi koji prolaze pored nje uvek na sebi imaju masku, prvenstveno ili sreće ili žrtve, ispod čijih lica devojka uvek oseća skoro neizlečivu prazninu i umor. Njene misli su obavijene istom emocionalnom težinom gde svaka reč, osmeh i dodir gube autentičnost.

Na terasi prazne sobe, u dubini noći, dok bi gledala zvezdano nebo, ponekad bi se pitala: „Da li sam ja osoba sa dušom ili samo programirana igračka napravljena da zadovolji tuđe potrebe?”, tražeći odgovore i izlaz.

Srce joj je bilo prepuno oluja; osećala je da gubi konekciju sa devojčicom u sebi koja slobodno peva i pleše bez publike. Nažalost, njeni koraci su bili koreografisani u matrici sveopšteg haosa svetske fabrike od koje se teško može pobeći.

Na ivici nervnog sloma razmišljala je o tome kako su konci suptilni i neizbežno sastavni deo samih ljudi, utkani u tkivo egzistencije čiji se odgovori nalaze skriveni u dubini svesti, gde se istina ne može lako dohvatiti. I kad se senke povlače, pre nego što bi zatvorila oči, pitala bi se poslednji put: „Ako uspem da ih presečem, šta ostaje? Da li ću ja biti ja, ili se pretvaram u ništa?”