PRISUSTVO BOŽJE

U svetu punom nemira, čovek traži mir, ali ga pronalazi tek kada spozna šta je sila molitve — tiha snaga koja preobražava srce i približava ga Bogu.

U životu čoveka postoji stalna buka — spoljašnja i unutrašnja. Misli dolaze i prolaze, brige se gomilaju, srce se uznemirava. I često čovek traži mir u svetu oko sebe, ne shvatajući da se istinski mir rađa u dubini duše, u susretu sa Bogom kroz molitvu.

sila molitve

Sveti oci uče da molitva nije samo izgovaranje reči, već stanje srca. Ona počinje usnama, ali se savršava u tišini unutrašnjeg bića. Kada se čovek sabere, kada um prestane da luta i srce se smiri, tada počinje prava molitva — ona koja sjedinjuje čoveka sa Bogom.

Ne dolazi taj mir odmah. Kao što se voda uzburkana vetrom ne može odmah umiriti, tako ni duša opterećena strastima ne može lako naći tišinu. Potrebno je vreme, trud i strpljenje. Ali svaki iskreni pokušaj molitve, makar bio kratak i slab, ima veliku vrednost pred Bogom.

Molitva čisti srce. Ona ne menja odmah okolnosti, ali menja čoveka. Onaj koji se moli postaje blaži, strpljiviji, tiši. U njemu se rađa snaga koja ne dolazi od sveta, već od blagodati Božje. I tada čak i u teškoćama, on nosi u sebi mir koji drugi ne mogu razumeti.

Posebno mesto u pravoslavnoj tradiciji ima kratka, ali duboka molitva: „Gospode Isuse Hriste, pomiluj me.” U toj jednostavnoj rečenici sadržano je pokajanje, vera i nada. Kada se izgovara sa pažnjom i verom, ona postaje kao svetlost koja razgoni tamu u srcu.

Ne traži, dakle, uvek utehu u spoljašnjem svetu. Povuci se makar na kratko u tišinu, zatvori vrata svojih misli i obrati se Bogu. Jer tamo gde je iskrena molitva, tamo se rađa mir. A gde je mir, tamo je i prisustvo Božje.