GRAD

Koža, na dobro čuvanim foteljama, pukla je. Neko je zaboravio da spusti rampe na svih 3.000 mostova koji su čuvali grad.

U grad proždrljivih tajni i naroda koji je poznavao samo neprijatelje, došlo je proleće. U šumi izrasli su sivi, visoki, šuplji borovi. Niko nije znao ko je razvejao njihovo seme i zamaglio san svih kristalnih prozora.

grad

Zarobljenicima, čuvenim za podnošenje svakodnevne praznine, naređeno je da ih poseku. U zatvoru je ostala jedino devojčica koja je svirala klavir svakoga jutra kralju, koji je bio mrtav vekovima. Nedeljama i mesecima borovi su iznova sečeni i ponovo bi za tri sata izrasli novi, tamniji i šuplji.

Sve je odisalo sumnjom. Zatvorenici su pobijeni, pre toga, jer se očekivalo da je to zavera. Iz njihovih mrtvih tela curili su mlazevi tamnog meda što je vonjao na borovinu.

Devojčica je i dalje svirala. Plakanje je bilo strogo zabranjeno, kao i kretanje po mesečini. I vukodlaci su pozvani, ali oni, nečim zauzeti, nestadoše sa prvim užasima podrugljivog sunca.

Čuvar zatvora, sada dokon, strasno se zaljubi u prodavačicu hleba. Koža, na dobro čuvanim foteljama, pukla je. Neko je zaboravio da spusti rampe na svih 3.000 mostova koji su čuvali grad.

Izbio je požar. I dalje se čuje zvuk klavira i smeh. Jedna naga devojka leži obojena zvezdama.