SOBA 118

Teget plava haljina se spuštala niz njeno vitko tijelo, poljubila me je u vrat dok je sjedala u auto. Zagonetno se nasmiješila kao da me pita gdje je vodim.

Bjeluškasto januarsko jutro skrivalo je nemir minule noći koja mi je ukrala san. Koliko puta sam mislima otišao do te sobe zamišljajući njene nemirne uvojke na svom ramenu. Još osjetim drhtaj njenog tijela dok je ljubim na malom parkingu, a od tad je prošao cijeli mjesec.

soba 118

Trebala mi je godina hrabrosti da joj priđem, bila je jedna od onih žena čije srce je skriveno u kulama ovozemaljskih sila, koje čuva Lamija. A ona je bila moja Lamija koju sam krao od Zevsa. Sijala je snagom pred kojom je nemoć bila na koljenima noseći hrabrost kao krunu života. Bila je moj strah i želja, požuda i glad, snaga i slabost. Nikad do tad nisam osjetio ništa što bi moglo da ustalasa moj mir i otvori vir iz kog se ne izlazi.

A ona jeste, svojom iskrenošću pravila je talase koji su me vukli u ponore. Kao bolest uselila mi se u dušu, ušla u srce, utkala pod kožu, kažu moja karma, neki neplaćen dug nekog napaćenog života.

U malu kožnu torbu stavio sam dvije kristalne čaše za šampanjac kupljen zajedno sa crvenim ružama. A šta ako se ne javi? Ako više nikad ne dođe, ako se uplaši i ode? Opet je progovorio moj strah, nemir moje minule noći. Tek je osam sati, osamnaesti januar. Da li me čeka sa ovom istom požudom, zakopčavam poslednje dugme na košulji gledajući u telefon da zazvoni.

Žene poput nje se osvajaju povjerenjem, povjerenjem koje je uvijek na testu kao kamen u rijeci ispod mosta. Rezervisao sam sobu u malom gradiću nedaleko od mjesta gdje je radila. Hotel je bio na obali jezera, a ona se divila vodi i Mjesecu.

Teget plava haljina se spuštala niz njeno vitko tijelo, poljubila me je u vrat dok je sjedala u auto. Zagonetno se nasmiješila kao da me pita gdje je vodim. Pola sata vožnje draga, blizu je to skriveno mjesto, progovorih držeći je čvrsto za ruku. Posmatrala je oblake, činilo mi se kao da misao tka u iste. U toj tišini sam mogao da joj čujem otkucaje srca. Koliko sam samo njen i koliko to pokušava da sakrije? Ne vjeruje mi, oprezna je poput srne kad izlazi na jutarnju rosu.

Parking hotela je bio prazan.

– Izgleda da smo jedini gosti – izgovorih nervozno ljubeći joj usne.

– To znači da su sve sobe naše – vragolasto se nasmijala izlazeći iz auta.

– Ti kao da ćeš ostati ovdje cijeli mjesec?

– Da, sa tobom! – budila je život u meni, sa njom sam upoznavao sebe diveći se njenoj ljepoti.

– Soba 118 gospodine, drugi sprat lijevo.

Osamnaesti januar, soba 118. Slučajnost ili je ovo jedan od znakova pored puta koji se ne čitaju.

Velika, prostrana soba sa još većim ležajem gledala je na jezero. Iz torbe izwadih ruže ljubeći je u vrat dok je posmatrala vodu. Vrhovima prstiju prelazila je preko crvenih latica.

– Divne su – tiho je izgovorila ljubeći mi usne.

Nestajao sam u olujnom vremenu sudbine i života, braneći se od onog što imam, a želeći ono što nemam. Boreći se u bici u kojoj su svi bili pobjednici osim onih koji su se borili. A ja, ja sam nosio barjak poraza. One bitke koju sam vodio protiv sebe, one bitke u kojoj se pepeo vraćao pepelu.