ONO JUTRO

Tad još nisam plakala. Ali znala sam — ti si mi već oprostila. Oprostila si svojoj razmaženoj devojčici. A onda sam umrla…

Znaš ono jutro kad sam te, umesto usnulu u mekoj, mirisnoj beloj postelji, zatekla mrtvu.

 

Najstrašnije je to što mi je prvi osećaj bio bes. Ogroman bes.

Ti nisi smela da me napustiš. Pa, ja, pobogu, imam samo pedeset godina. Ja te trebam.

Nisam ti još sve ispričala.

Onda sam se naljutila na sebe i klekla pored tebe, da ti se izvinem zbog svoje sebičnosti.

Naslonila sam glavu na tvoje hladno čelo. Ljubila sam tvoje hladne ljubičaste prste.

Tad još nisam plakala.

Ali znala sam — ti si mi već oprostila. Oprostila si svojoj razmaženoj devojčici.

A onda sam umrla.

Umrla sam živa prvi put kad sam te videla ja. A drugi put — kad si otišla.

Znaš, kao u onoj Oliverovoj pesmi: „Dva put sam umra Umra za njom.”

I zaista je moguće da živ čovek dva puta umre. Ja za tobom jesam.