JEDNOSTAVNA ISTINA

Često zaboravljamo da je ljubav jedini pravi začin koji naš zemaljski život može pretvoriti u predukus Carstva nebeskog.

Želimo u Carstvo, u lepotu i svetlost i radost za koje slutimo da su negde tamo, daleko od naših očiju i srca. Osećamo da je ta daljina neprelazna za nas, daleka, beskrajno daleka, da Carstvo, premda je neizreciva lepota a samim tim i divna žudnja, nije nešto do čijih obala možemo dosegnuti. Osećamo sopstvenu hendikepiranost – hendikepirani smo i krila kojima se možemo uspinjati su nam sputana.

ljubav začin

No, taj hendikep i ta sputanost, i to je najbolnije i najneshvatljivije u našoj priči, nije prirodni invaliditet deteta rođenog sa paralizom. Mi možemo pomerati naše zglobove i tetive, možemo lepetati krilima. Naš invaliditet je svesno prihvatanje da je pogled ka gore suviše teskoban i da iziskuje napore na koje se nije lako pokrenuti. Hoćemo, hoću Carstvo, ali ne po svaku cenu…

To što mi nismo predokusili, ili makar što još u većoj meri ne predokušamo Carstvo Božije, ne znači da nema tih divnih, skromnih ljudi koji su svoje živote u celosti posvetili Hristu i koji se već nalaze u atmosferi Carstva, a atmosfera Carstva je zapravo atmosfera ljubavi.

Upoznao sam sveštenika koji živi u gradu u kom živi veoma malo pravoslavnih i u kom na Srbe ne gledaju sa simpatijama. Međutim, kud god da krene širi radost i toplinu, svakome daruje krajičak srca i to najiskrenije. Ne možeš a da se ne postidiš u njegovom prisustvu (kakav si spram njega), i ne možeš da se otmeš utisku koliko je to jednostavno. Nema tu nikakvog hendikepa i nikakve zamršenosti zato što ima jednostavne vere u reči Hristove i zato što ima ljubavi.

Poznata je ona lepa priča o razlici između raja i pakla koja govori o ovoj atmosferi ljubavi. Naime, neki stari monah se molio da mu Bog otkrije kako izgledaju raj i pakao. I jednoga dana dođe kod njega anđeo Božiji i povede ga sa sobom. Namah su se našli ispred vrata na kojima je pisalo „Pakao“. Ušli su unutra i tamo su videli okrugli sto na kome su bile najlepše đakonije koje su se mogle zamisliti, sve je bilo ispunjeno miomirisom, samo su ljudi koji su sedeli za tim stolom svi od reda bili namršteni, pogureni, izgladneli, i niko nije progovarao ni reči. Svima su bile zavezane desne ruke, a od pribora su imali kašike i viljuške koje su bile dugačke po pola metra i kojima su mogli zagrabiti hranu, ali koje nikako nisu mogli da stave u svoja usta.

Izašli su iz te prostorije i došli do vrata na kojima je pisalo „Raj“. Ušli su unutra i scena je bila bezmalo identična. Prelepe đakonije, miomiris, okrugli sto za kojim su sedeli ljudi kojima su bile zavezane desne ruke, samo su sada ovi ljudi bili izzrazito vedri, radosni, pričljivi, siti… Monah je sada bio u čudu, i zapitao je: „pa, koja je onda razlika?“. Dobio je odgovor: „Razlika je u tome što oni ljudi iz Pakla večito pokušavaju da nahrane same sebe, ali to nikada i nikako ne mogu postići, dok su ljudi u Raju pronašli način kako da se zasite ovim đakonijama – shvatili su da mogu da hrane jedni druge, inače nikakve druge razlike između Raja i Pakla nema“.

Ljubav, i to ne samo ljubav prema Bogu, već i ljubav prema drugome čoveku je ono što nas uzvodi do Carstva Božijeg i ono što našu okolinu preobražava u Raj. Sveto Pismo nas poučava: „Onaj koji govori da je u svetlosti, a mrzi brata svojega u tami je sve do sada, a koji ljubi brata svoga u svetlosti prebiva i sablazni u njemu nema“ (1. Jn 2, 9–10).

Upoznao sam jednu ženu koja je doživela da vidi smrt svoga sina. Taj pakleni udarac ju je sasvim slomio. Sveštenik je vršio neki pomen na groblju i video je tu ženu kako leži na grobu svoga sina i neutešno jeca (već je prošlo nekoliko godina od smrti) i pozvao ju je da dođe u Crkvu, na Liturgiju. Došla je, osetila je dubinu nade Vaskrsenja i više nikada nije otišla. Divna je, sa svojim dečjim srcem i jednostavnom verom, spremna da svakome pomogne, da se sa svakim raduje, da se moli za tuđu radost. Ta ljubav prema drugima je njena snaga.

Život joj nije dao najlepše đakonije već pakao, a opet u njenom prisustvu se oseća miris Carstva, provejava svetlost Carstva i vidi se glavni začin Carstva – ljubav i prema Bogu i prema svima nama koji je poznajemo. Gospode daj nam takvu ljubav i takvu iskrenost koja će nas osloboditi od kompromisa u kojima živimo i koji nas sputavaju da sasvim hodimo po stazama Carstva Tvoga!

O njoj je divno pevao i Sveti vladika Nikolaj Žički u pesmi Jagode Svetog Makarija:

U Misiru, u pustinji
Carovaše ljubav velja
Među prostim monasima
Ka u Carstvu svetitelja.
Zaplaka se Makarije
Videć divnu ljubav bratsku
Ne hte ni on da ih lije.
Na vreo ih pesak prosu,
Pa zahvalnost Bogu dade
Što pustinja, mrtva, suha,
Od ljubavi Raj postade.
Što brat brata više voli
No što voli sama sebe.
O, Gospode, dar je ovaj,
Dar ljubavi, dar od Tebe!“

Đakon Stefan Miloševski