SEĆANJA I NADE JEDNOG STOGODIŠNJAKA

Ljubav se traži preko poruka i fotografija, a ne pogledom oči u oči. Ruke su glatke, ali srca umornija…

Ranije su ljudi živeli sporije, ali čestitog srca. Ulice ispunjene decom i osmehom. Komšije bi se pozdravljale iskreno, stali bi i ne žureći razgovorali. Na trgovima se osećao miris pečenog hleba, letnje večeri ispunjene tihom muzikom koja se daleko čula. Zime su bile tihe i tople od zajedničkog ognjišta, razgovora i priča oko vatre.

sećanja nade

Imali su manje i sve im je bilo dovoljno. Voleli su se jednostavno, sa manje reči i mnogo dela. Žuljevite ruke su bile nežnije, a srca meka. Rad se cenio, ali i odmor ispod šljive ili oraha. Verovali su svi u bolje sutra.

Deca su učila od starijih, a stariji nalazili utehu u njihovoj igri. Malo je bilo zabrinutih lica. Bilo je više pesama i igre nego tišine. Verovali su u snagu zajedništva. Ljudi su imali sjaj u očima, nadu. Prijateljstva su se delila delima i ljubav toplinom pogleda. Život nije bio lak, ali bogat. Sreća im je bila u malim stvarima. Bilo je to vreme koje se pamti, o kojem se s ljubavlju priča.

Danas živimo brže no ikada: ulice prepune automobila, koraci ubrzanih ljudi, telefon zvoni češće od zvona na vratima, razgovori šturi i kratki, često preko poruka, osmesi se kriju iza ekrana, komšije te ređe pozdravljaju žureći svako u svoj svet obaveza.

Mirisi hleba postoje, ali hleb kupujemo žurno, ne osećajući taj miris, večeri ispunjene svetom ekrana, umesto pesmom i pričom, zime hladnije jer su ljudi sami, ognjište prazno, samo starci. Svako je sam u svojoj sobi. Ljudi imaju više svega nego ranije, a sve im je malo, sve im nešto fali.

Ljubav se traži preko poruka i fotografija, a ne pogledom oči u oči. Ruke su glatke, ali srca umornija. Rad se ceni, ali se odmor pretvorio u snove. Sutrašnjica nije izvesna kao ranije, svet se menja iz dana u dan, deca uče s interneta, ne od starih jer nemamo vremena za njih.

Osmesi su kratki jer iza sebe kriju brige. Pesma postoji, ali je ugušena bukom svakodnevice. Ljudi i dalje traže zajedništvo, ali ga traže u virtuelnom svetu. U očima se vidi nada, ali i umor. Prijateljstva se broje lajkovima, ne delima. I uprkos svemu svi traže sreću nadajući se da će je pronaći u malim stvarima.

U vremenu što nam dolazi svet će biti nežan, ali pun izazova. Ljudi će se buditi uz zrake sunca koji će biti mekše no ikada jer će priroda podsetiti čoveka na njegovu snagu i lepotu. Vetrovi će nositi mirise njihovih početaka, a kiše će padati da očiste od umora prošlosti.

Ljudi će se vraćati jedni drugima, vratiće se pesma i osmeh: ulice pune žagora dece, shvatićemo da vreme nije neprijatelj već saputnik. Pokušaće prošlost da se vrati, da zaseni što je novo.

Vreme koje dolaze donosi hrabrost, iz svakog bola rodiće se pesma, a iz svake tišine smisao, iz svake tuge nada. U vremenu koje dolazi neće biti granica, biće prostora za sve. Nada će biti seme što donosi srcu ono što ćemo nositi i saditi svuda gde koračamo.

Novo vreme neće biti niz dana ili noći, nego svetlost da svako svakome pruži ruku, da svako nauči kako novi trenutak može biti početak večnosti.