POKAZATELJ DUHOVNOG STANJA

Kroz lični trud i iskrenu molitvu, duša se sjedinjuje sa Bogom u tajni u kojoj dvoje postaju jedno, otvarajući put ka istinitom oboženju i večnom životu.

Pored Svetih Tajni Crkve, na putu spasenja i zadobijanja natprirodnog tj. blagodatnog stanja, neophodan je i lični podvig koji će u najboljoj meri pokazati naše namere i naše težnje. Tu pre svega, kao pokazatelj našeg duhovnog stanja, važnu ulogu ima molitva koja predstavlja disanje našeg bića.

dvoje postaju jedno

Molitva, po rečima Svetog Jovana Lestvičnika, jeste: „Ogledalo duhovnog napretka, otkrivač duhovnog stanja, nevidljivo napredovanje, hrana za dušu, beskonačni podvig, uzročnik blagodatnih darova…“ Da li je i u kojoj meri, danas, molitva zapostavljena odgovor možemo potražiti u prekomernoj upotrebi interneta i telekomunikacija. Sve više ljudi se žali na problem zavisnosti od interneta, čija posledica jeste gubljenje vremena, za koje Oci Crkve upozoravaju, da jednom izgubljeno nikada se neće moći vratiti.

Sa druge strane, to može biti i pokazatelj da smo na molitvu zaboravili, da smo pokradeni, a da toga nismo ni svesni. Po rečima arhimandrita Georgija Kapsanisa „ljudi su danas neprekidno zauzeti i stalno su u mašini – i možda je to plan đavolov da obmane ako je moguće i izabrane! Posledica ovoga jeste da (i pobožni) ljudi zapostavljaju svoje spasenje. Na primer, danas moramo da učimo ili da čitamo, i zato nemamo vremena da se molimo, nemamo vremena da idemo na bogosluženja i nemamo vremena za Svetu Tajnu Ispovesti i za Sveto Pričešće!“

Radi postizanja duhovne harmonije čovek se mora uhvatiti u koštac, kako sa samim sobom, tako i sa onim što mu dolazi spolja. Jedan od puteva vraćanja sebi i svom istinskom postojanju jeste i upražnjavanje Isusove molitve.

Reči Svetog Jovana Zlatoustog na najbolji način ilustruju kako molitva deluje u nama i kakvi su njeni plodovi: „Onaj ko primorava sebe na molitvu Isusovu nailazi, kako na dobro, tako i na zlo. On prvo uviđa zlo na dnu sopstvenog srca, a zatim ono što je dobro. Molitva podstiče zmiju da reaguje, a potom je i obuzdava. Molitva podiže sa dna srca svu neprijateljsku silu koju potom pobeđuje, postepeno je iskorenjujući. Neprekidnim ponavljanjem Isusovog imena srce se sjedinjuje sa Gospodom i Gospod sa srcem, i dvoje postaju jedno. Međutim, ovo se ne zadobija u toku jednog dana, niti za dva, ono zahteva mnoge godine i mnogo vreme. Mnogo vreme i truda je potrebno da bi se neprijatelj isterao iz srca, i da bi se u njemu zacario Hristos.“

Sjedinjenje čoveka sa Hristom jeste put njegovog oboženja, nadilaženje onoga što je po prirodi. To nije samo put vraćanja u stanje prvostvorenog Adama nego i neprekidno uzrastanje u Novom Adamu – Hristu. Ono je prevazilaženje i anđelske prirode po rečima psalmpojca Davida koji kaže: „Šta je čovek, da ga se sećaš? Umanjio si ga zamalo od Anđela.“ Kroz upodobljavanje Hristu Bogoveku čoveku je data prilika za oboženje i stanje uzvišenije od anđeoskog.

Protosinđel Venijamin (Kovačić)
Manastir Svete Petke u Zagrebu (Mitropolija zagrebačko-ljubljanska)