MUDRE REČI MONAHINJE

Traganje za smislom vodi nas od prolazne sreće do tihe radosti, kroz put otkrivanja Hrista i odbacivanje lažnih maski.

Kada bi Vas neko pitao: šta je za Vas sreća, a šta radost, kako biste odgovorili i kako biste okarakterisali ova dva pojma?

put otkrivanja

Prema definiciji pridev srećan (sretan) dolazi od glagola sretati, ali za svakog taj susret ima drugačijeg titulara. Meni se pak čini da je sreća stvar sreće, dobre ili loše – ne možeš je predvideti, obuhvatiti, ni zadržati, ni prizvati. Ona je prosto pitanje trenutka koji ne zavisi od nas. Intenzivna je, evorična, neodoljiva. Mada, što je više želimo, ona nam više izmiče… I što se više trudimo da je osetimo, ona je sve bleđa i neubedljivija kada dođe. Može imati za svakog posebno značenje i smisao, ali jedno je sigurno: ako je postavimo za cilj, ostaćemo iznevereni, jer nema ničeg postojanog u njoj.

Dok radost… Radost je tiha i mirna. U nevoljama ona se pretvara u nadu i veru i uvek čeka tu u priкраjku prvi pogodan trenutak da ponovo pusti svoje izdanke. Ona je stvar rada, ozbiljnog i postojanog, one posebne vrste rudarenja, ne tako popularne među današnjim svetom – neumornog kopanja po sopstvenom biću i sopstvenoj duši. Nekako mislim da je ona (ta radost željena) posledica i proces. Kao kad sebi postaviš cilj koji moraš dostignuti i dok se trudiš i izgaraš na tom putu, samo u jednom trenutku osetiš ono igrajuće osećanje u skrivnicama duše i razumeš da je zapravo sva radost upravo u tom putu ka cilju na kome te jedino još drže vera i nada. Samo što nam ovde cilj ne predstavlja onaj smisao sam po sebi koji čim dostigneš – odmah ga izgubiš i ostaneš ispražnjen i opustošen.

Ovdje se radi, naravno, o hrišćanskom cilju i smislu koji je Hristos i vrlina, koji su uvek tako nedostignuti i nikad u potpunosti osvojivi, ali koji, za razliku od sreće, sa svakom novom čežnjom i težnjom i dvigom, ispunjavaju i obogaćuju biće jednim novim osećanjem. U jednoj svojoj molitvi Sveti Vladika Nikolaj kaže: „Ti ne tražiš mnogo od mene, ljubavi moja. Gle, ljudi traže više. […] Ti samo tražiš da duša moja skine sa sebe magloviti obmotač i otvori oči prema Tebi, silo moja i istino moja. Ljudi traže da se duša moja obmotava sve gušćim i sve težim obmotačima.“

A šta su obmotači do sva naša lažna predstavljanja, lažna mišljenja, osećanja, izjave, procenjivanja i osuđivanja koje činimo svakodnevno ne bismo li bili legitimni pričasnici društvenih normi? A šta Gospod traži od nas? Možda ćemo to najbolje razumeti kroz iščitavanje molitvenika i kroz te molitve koje su nam ostavili oci, a koje prema rečima Dostojevskog kriju istinsko vaspitanje. One nam vaspitavaju um i vežbaju duh i srce da znamo čemu treba težiti, a na šta obraćati pažnju. Ali ono što uvek iznenadi jeste činjenica da u molitvama iz molitvenika (mislim ovde na jutarnje i večernje molitve, kao i na Pravilno pred Sveto Pričešće) nema drugog, nema našeg bližnjeg ili daljnjeg koji nas je povredio, uvredio, naneo ma kakvo zlo. U svim molitvama postojim samo ja i moj odnos prema Bogu, bližnjem i svetu.

Svaka ta molitva jeste naše ogoljeno stajanje pred Bogom, ispit i ispovedanje svega onoga što smo učinili i još više onoga što nismo imali snage i hrabrosti da učinimo. Baš tu ogoljenost od maglovitih obmotača i otvorenost prema sili i istini Gospod traži. On nas ne želi ni lepše, ni pametnije, ni uspešnije, niti umišljene podvižnike i neviđene svetitelje. On nas hoće baš takve kakvi jesmo – ogoljene u svom strahu, slabosti, bolu, kolebljivosti, nemogućnosti da volimo, oprostimo i u potpunoj nesposobnosti da budemo ono što bismo trebali da budemo.

U tom našem potpunom predavanju i iskrenom prinosu svih naših slabosti Gospodu dolazi do neverovatne razmene u kojoj za slabost dobijamo silu, za strah i kukavičluk dobijamo hrabrost, za svaku prazninu – ispunjenje. I to nas onda, malo po malo, vraća u ono stanje koje imaju deca koja su uvek u skladu sa sobom i sa sopstvenim osećanjima bez obzira na mišljenja i stav okoline. To je ono stanje koje smo svi imali, ali smo ga zatrpali navlačenjem mnogih obmotača nametnutih i voljnih. I sad je na nama da ih uklanjamo jednog po jednog da bi opet u našoj duši zablistala trajna radost dečja, i onda dolazi do one jedine istinske sreće – susreta sa Bogom u sebi i neprolaznoj radosti.

Monahinja Hristina (Stojanović)